Piše: Edit Glavurtić

U ovo doba godine na svakom gradskom uglu vreba u zasjedi neki božićni sajam, sve je okićeno i svjetlucavo, miriše kuhano vino i začini, žubore razgovori, božićne pjesme, prodaju se snovi raznih vrsta, po veoma povoljnim cijenama. Ima i finih, skupocjenih, ali oni su uglavnom samo za gledanje, većini nedostupni. Nije se lako nositi s tim; vidiš da postoji, ali ne za tebe, koliko god želiš, pružaš ruke i propinješ se na prste ostati će nedostižno.

Ovo je pričica o takvom jednom trenutku. O sreći za druge.

O ukradenim mrvicama od kojih sam osjećala još veću usamljenost, u zlatnom Klimtovom gradu fijakera, valcera i zaherica, baš nekako uoči Božića. Pozornica je bila sva od blagdanskog, oku ugodnog, svjetlucavog kiča, poziv na kratak zaborav od godišnjih briga, varka u kojoj život na tren postaje raskošno osvijetljen izlog, s lijepo omotanim darom za svakoga. Što je naravno, iluzija, na koju svatko rado pristaje tih nekoliko kratkih dana kad se ionako ništa ne uzima previše ozbiljno. Osim samoće.

Ona se upravo sad osjeća najjače, ali se o tome ne govori.

I kako bi, kad s raznih strana pažnju odvlače reklame i plakati s velikim, sretnim obiteljima okupljenim u toplini doma, punih stolova i svim stereotipima koji u sliku pristaju. Što jače svijetle lampice, samoća se sve više cereka, što raskošniji vatromet, u srcu veća pustoš onome koji nema sreće živjeti život s televizijske reklame. Tko je sam, u ovo doba godine je na poseban način sam.

Sjećam se kako bih privučena osvijetljenim prozorima neke lijepe bečke kavane znala zastati kao da me netko zakovao, i kao lopov se zagledati… u tuđu radost, u prostoriju diskretno ukrašenu zimzelenom, drhtavu od svjetlosti svijeća, svjetlucanja čaša, u raspoložene parove koji piju vino, pogledavaju se, šapuću, planiraju praznike. A s druge strane izloga ja, s vjetrom u kosi, ledenim kristalima snijega na licu, i ogromnom čežnjom za nekim s kim bih u sličnoj kavani provela večer, smijala se, i bila bezbrižna. Barem nekoliko sati. Sve bih dala za takav kratkotrajni predah od stvarnosti, za primirje i poštedu od povratka u prazan stan.

Kad se čovjek nađe u tami i hladnoći, „s druge strane stakla“, gledajući one koji su sretni, siti, i toplo im je, događa se nešto duboko i ljudski bolno, jer iz vlastite nesreće, tuđoj se sreći teško veseliti, bez obzira bila ona stvarna ili ne. Iskusila sam osjećaj samoće, umora i poraza, gledajući druge kako raspoloženo slave nije mi bilo nimalo lakše, pregrada od stakla poput planine je razdvajala svijet na dvije polovice, i ništa moje nije moglo razumjeti ljude s druge strane. Samo mi se moj mrak činio još tamniji i više sam se u njemu spoticala i drhtala, sve se vrijeme pitajući ima li kraja tom tunelu.

U vrijeme blagdana više je depresije nego obično, više nasilja i alkoholizma, a ljudi tužniji i osamljeniji nego inače. Slike, makar lažne, teško se podnose ako su posjetnik na vlastitu tužnu i bezizlaznu stvarnost, čak i kad znamo da su tek halucinacije nalik onima koje je u posljednjoj noći svog života doživjela Andersenova djevojčica s šibicama, zagledana u osvijetljeni prozor bogate gradske kuće.

Od godina kad sam stajala na ulici i gledala u tople izloge kavane, prošlo je dosta vremena. Puno se toga otad promijenilo, sad znam da je sreća nestalna i hirovita gošća, treptaj i bljesak trenutka.

Kad je na mojoj strani, s njom se ne razmećem nego je živim stidljivo i gotovo tajno, praznovjerno se nadajući da će ostati dulje, ako ne obraćam previše pažnje, ako o njoj ne govorim preglasno, ako…

Život je promjenjivo stanje, nema garancije trajanja, ničega, pa ni sreće.

Danas je sa mnom, a sutra već… tko zna. I ne mogu učiniti baš ništa da to izmijenim, da je nadmudrim, uvjerim i zadržim. Ona leti gdje je volja, a ja, i svi mi, ostajemo tu gdje jesmo. Jer ovo je igrokaz u kom samo povremeno izmjenjujemo strane, a staklo u sredini jedina je izvjesnost.