Piše: Romano Bolković

Čitao sam nedavno intervju koji je Umberto Eco dao ovih godina; jedno od pitanja glasi: „Drukčije rečeno: s kime biste najradije otišli na večeru – s Mona Lisom, Rembrandtovom ženom ili Venerom Milskom?“

Eco je odgovorio: „Niti s jednom od njih. Ljepota je uvijek više od površine. Nisam baš siguran bih li s tim damama imao dovoljno tema za razgovor. Osim toga, Mona Lisa mi je malo sumnjiva, mogla bi biti i transvestit. Rembrandtovim ženama se mogu samo nasmijati, nekako mi imaju previše brkova. A što se one Venere tiče, ona mi je malo prejaka. Ako bih baš morao izići s nekom od tih žena iz povijesti umjetnosti, onda bi to bilo s Utom iz Naumburga.“

8. siječnja 2007. godine napisao sam tekst naslova Uta von Naumburg. Eine deutsche Ikone. U njemu o Uti govorim kao Eco, ili čak nježnije. Uta je jedinstvena, ali, razmišljajući o ovom pluralu u Ecovoj rečenici, o nekima od tih žena iz povijesti umjetnosti, palo mi je na pamet napisati tekst o ženama za koje sam, tamo gdje je moj život okrznuo umjetnost, ponešto osjetio, imao emocije. Nabrajam redom žene koje sam susretao u skulpturi, glazbi, slikarstvu, na filmu i u književnosti. Sve su nestvarne. Jedna je jedina suvremenica, što je ne čini nimalo stvarnijom. Uglavnom su eros onoga svijeta.

SKULPTURA – LJUBAVNICA IZ ONOSTRANOG

Jednom davno napisao sam ovaj fragment; možda sam slutio da će imati i drugu svrhu osim intimnog sabiranja:

Najčudesniji lik neke žene koji je ikada ovjekovječen u kamenu svakako je onaj Ute, sa zapadnog kora katedrale u Naumburgu. Dugo vremena razmišljao sam tko se uopće usudio tako, na taj način vidjeti Utu, plemenitu suprugu grofa Eckharta. No, da anticipiram sada tezu, riječ je o tome da skulptor nikada nije vidio Utu, niti je radio po sjećanju, nego je modelirao po predaji, čitajući kronike. Stvar mi je postalo posebno fascinantna kad sam shvatio da sam u skulptoru imao neznanog rivala: za Utinu ruku borio sam se ne s jednim, nego s dva viteza: jedan je spy in the house of love, u čijoj je kući Uta stoljećima, dakle sam dragi Bog, a drugi Skulptor, čije su je ruke dodirivale tako distingviranom pohotom. Lik je radio po čuvenju, zamišljajući Utu. Onako kako ne bi smio: kao preljubnicu! Ta, očito je, Uta je tu u noći rastanka.

Utin kip izrađen je oko 1245. godine. Revni studenti kunsthistorije pamte je tek po trivijalnom formalnom detalju: po kiparskom tretmanu draperije – rasipna linija plašta nabire se oko lijeve ruke, prizivajući uglatu gotiku; u frapantnom je kontrapunktu mirnoći linija koje prate pad draperije od lica, preko desnoga ramena, do stopala tajanstvene žene s podupirača kora. Pronicavije/uvježbanije oko, primjetit će također da je ta lijeva šaka, radijalno ispruženih prstiju, portretno izdašnija no lice: za lice se ne zna skriva li više no što otkriva, jer tu je u svojoj minimalnoj prepoznatljivosti. Kraljica izgleda kao u noći rastanka ili bijega; zakrila se pelerinom i tamom, i tek će je mjesec, između dva oblaka, učiniti vidljivom. Godinama sam se pitao otkud nepoznatom majstoru, kojeg uspoređuju sa Skopasom, ta drskost? Kako je smio tako vidjeti kraljicu? Ta, očito je: Eckhart, pored nje, u svojoj aristokratskoj samouvjerenosti ni ne sluti da njegova supruga, kraljica Uta, čuva tajnu. Zašto majstor odaje tu tajnu? Zašto denuncira kraljicu?

Isprva, učinilo mi se da sam olako pronašao odgovor, nakon što sam nabasao na pravo pitanje: Tko je tako mogao vidjeti kraljicu?
Jedino ljubavnik. Dakle, majstor je bio Utin ljubavnik, patio sam. Uta, moja kraljevna, nakon prvotnih dogovora o portretu, pozirala je satima majstoru koji je oblikujući skulpturu dodirivao njeno lice, njene oči, njene prste, da bi napokon, iz plemenite naklonosti, jedne noći, u ružičnjaku, tijekom jednog jedinog susreta, utažila i uništila svaku nadu kipara zapaljenog lomačama plamene gotike. Jest, odazvala se – bio je to njegov trijumf; ali odazvala se da bi njihovu ljubav učinila nemogućom, a ne tajnom – bio je to njegov poraz. Riskirala je jednom, da ne bi zauvijek. Riskirala je krunu, da ne bi čast, ili obratno.

Majstor je bio sitna duša, osvetoljubiva, no moralnost i pamet ne duguju jedna drugoj ništa: izdao ju je svojim djelom, znajući da neće biti shvaćen. Ni kao umjetnik, ni kao ljubavnik. Eckhart pak, pravilno je procijenio: bio je odviše plemenit, krijeposan i siguran, rječju ograničen, da bi išta shvatio; da bi uopće mogao pomisliti kako je netko izvan njegova svijeta posegnuo za kraljevnom.

Izdaja zbog neuzvraćene ljubavi, to je dakle bio motiv. Ako je neuzvraćenu ljubav ikako moguće opravdati, onda je opravdanje jedno jedino: bila je nemoguća. Majstor i kraljica. Ta, tko je to vidio! Jedino majstor, mislio sam. Pročitavši analitički tekst uz fotografiju Eckharta i Ute, zgrozio sam se: Majstor koji je radio skulpture nije bio suvremenik osoba koje je portretirao. Znao ih je samo kao imena iz onodobnih kronika. Stvar se zakomplicirala: Dakle, ipak je bio u nju zaljubljen! On je živio u 13. stoljeću, Uta u 11, no to ga nije smetalo da joj zakaže rendes u vječnosti – u koru crkve. Portretirao je Utu, zamislio je Utu, kao ljubavnicu iz onostranog – Uta se nije iskrala samo iz svojih odaja, nego i iz svoga vremena. Radeći za plemenitog naručitelja, majstor je predanošću ljubavnika radio za sebe, podjarujući moju zavist.

I tada, u trenutku proviđenja, sam Bog mi je pomogao otjerati izdajničkog, indiskretnog takmaca. Bog, koji je ljubav, iz Crkve, koje je house of love. Evo kako; sabrao sam sve što sam domislio i zaključio: I, tko je dakle tako jedini mogao vidjeti Utu, kraljevnu s kora katedrale u Naumburgu? Pa samo spy in the house of love. Jedino oko koje je Utu tako moglo vidjeti, Utu incognito, jest delta luminex, Božje oko. Uta je pristigla na ljubavni sastanak kao na ispovijed. Samo je Bog, svjetlo s vrha Crkve, splendor veritatis, svjetlo koje svojim svjetlom daje da ga vidimo, moglo učiniti Utu vidljivom na ovaj način, ovakvu. Jedino je On mogao vidjeti njenu dušu, jedino je On mogao biti njena ljubav.

GLAZBA – EROS ONOGA SVIJETA

Na albumu Commercial Residentsi imaju stvar imena Moisture. Tekst je jednostavan pa ga ostavljam u engleskom izvorniku:

Someone saw a strange amount
Of moisture on her lips
And it was also seen upon
Her arms and on her hips

No one knows exactly
Who she was or how she died
But when they opened up her purse
They found a snail inside.

Bili smo srednjoškolci kad je moj prijatelj, Ranko Lipert, izrekao mudrost koja nadrasta dob: Svatko ima svoju Laylu. Moja se smjestila u minutnu vinjetu: ne pada mi na pamet narušiti cjelovitost slike tumačenjem bilo kakve simbolike, nego ću, zbog Arijadnine niti, tek spomenuti da je puž zagrobni afrodizijak, sposoban djelovati i nakon smrti.

Od dana kada sam prvi puta čuo Moisture, nisam mogao zaboraviti ovu neznanu ženu čije mi je prisustvo bilo do te mjere plastično, štoviše haptično, da je nakon tolikih desetljeća danas gotovo poznajem.

SLIKARSTVO – ichi-go ichi-e

Njeno je ime Fuyuko Matsui. Slikarica je tradicionalnog Nihonga slikarstva s elementima grotesque i nadnaravnog. Rasla je u Mori, prefektura Shizuoka, u kući koja je u njenoj obitelji već 14 generacija. Ja sam preosjetljiv na Japonaiserie: stotine noći proveo sam uz japansku grnčariju ili arhitekturu. Naravno, nisam je mogao ne upoznati: njenu sliku Nyctalopia poznavao sam davno prije nje, vidio sam da pokušava ovladati strahom. Konačno, jednoga sam joj dana pisao, dovoljno dokon i beznadežan, objasnivši da ne znam razloga tomu pismu, osim možda u čežnji da ostavim jednostavan znak da na drugoj strani ovog šarenog Svijeta živi netko tko voli njezin svijet. Odgovorila mi je drugu, treću noć. Svidio joj se moj blog. Rekla je da ju je moje pismo pomaknulo. Svoje je potpisala sa: Love, Fuyuko Matsui. Stalno sam iznova čitao tih par rečenica, shvaćajući da je to – to: sve što bi nakon toga mogao napraviti, prevršilo bi mjeru, koja se ispunila ovi jednim, jedinstvenim kontaktom. Postoji japanski izraz ichi-go ichi-e: doslovno, on znači: jedno vrijeme, jedan sastanak. Taj se kulturni koncept često vezuje uz čuvenog majstora čajne ceremonije Sen no Rikyua, a pojam, povezan sa zen-budizmom i idejom prolaznosti, prevodi se i kao “nikad više” ili “jedna šansa u životu”.

Shvatio sam da je dodir te čudesne žene iz drugog svijeta dovoljan: kao da se ujutro probudite s cjelovom koji ste dobili u snu.

FILM – The French Lieutenant’s Woman

„Nije žena nego je ženska francuskog poručnika“, rekla je Vivijana. „Vivijana, imaš pravo, ali kako mogu napisati: Ženska francuskog poručnika? Dobro, dobro, izmIjenit ću ja to, ali u ona vremena, kad je film igrao, bio je naslovljen: Žena francuskog poručnika.“ „U tome i jest stvar što je ona upravo ženska, a ne žena ma kako shvaćali tu riječ.“, inzistirala je Vivijana, a kad Vivijana inzistira, to je fait accompli. „A ženska je nešto pogrdno, što li? Ona je njegova ženska, pa to je dakle uvreda? I bit njenog lika?“, izazivao sam. „Ne zlato, nego je u tome romantika.“, hladno me je poklopila.

Onda sam ja nakanio objasniti stvar: „Znaš u čemu je spor, draga Viv… ona je ‘ženska francuskog poručnika’ za druge, ne za mene, koji sam tamo, davnih osamdesetih, nakon što sam odgledao film, otišao odmah drugi dan u Petrinjsku, zavalio se u poluprazno kino “Central”, i opčinjen, i valjda zaljubljen, gledao Merly Streep na sinjem molu. Očito da je ljubav kraj zdravih očiju slijepa, pa nisam mogao vidjeti o čemu se zapravo u filmu radi. Kao da je to tada, a i sada, uopće važno. O čemu je u tom znamenitom romanu zapravo riječ, važno je jedino studentima komparativne i asistentima koji na tom podatnom tekstu, kroz analizu i interpretaciju Fowlesovog romana, demonstriraju probleme permutacije i ostalih postmodernih književnih postupaka. Meni tada nije bilo do priče, u širem ili užem značenju riječi. Bio sam naime zaljubljen. U Meryl Streep! Možeš li ti to zamisliti!? Pa to je kao kad se Pacino navuče na vlastiti kokain u Scarfaceu: “Never get high on your own supply”, reći će Al, i doskora pogaziti vlasti zakon, što je u filmu ravno samoubojstvu. Tako sam i ja pao žrtvom zbližavanja na poslu: ja, filmski kritičar, zaljubio sam se u Meryl Streep! To ti dođe kao poliveni polivač. Komično. U tom kontekstu meni tračati Boginju kao žensku, zaista je ispod svake razine. Pa i ako je od druge žene, i sve da trač i jest ljubav za daljnjeg svoga!
Nisam to očekivao od tebe, zaključio sam, sad se već prenemažući kao Gogolj, ili neki drugi Rus.“, jer Vivijana voli Ruse. „Jao što si svadljiv, zapravo govorimo isto!, evo ti nje. Ženska nije pogrdno mišljeno. Au contraire. U tu si se kvalitetu zaljubio. Kao i ja i svaki onaj koji je gledao film. Nazvati je ženom je nedostatno.“

I tu ću sada stati s prepričavanjem razgovora koji sam sa svojom prijateljicom vodio o jedinoj ženi u koju sam se ikada zaljubio gledajući film. Iako sam tada pisao filmsku kritiku, zaljubio sam se u tu zakrabuljenu mističnu ženu za koju sam tada vjerovao da je Meryl Streep, što tek treba objasniti: gledamo li Hamleta u interpretaciji Sir Laurencea Oliviera ili gledamo Sir Laurencea Oliviera kako igra Hamleta? Razlika je fundamentalna i razmeđa je dva temeljna pristupa glumi: Pacino će sebe upisati u lik; De Niro će sebe čak i tjelesno podrediti ulozi. To su različiti modaliteti, vrijednosno jednakovrijedni. U naročito sretnim trenucima, kao u slučaju Ženske francuskog poručnika, gledatelj se gubi u vrtoglavom gubitku identiteta: s distance gledano, bit će da sam se zaljubio u Meryl Streep upravo s njene čarobne moći transupstacijacije: ne samo preobrazbe u lik koji me je opčinio, nego u prikazu stvarniju od vanfilmskog realiteta: sve je oko mene, dok je nisam druge večeri ponovo ugledao na platnu, bilo manje stvarno no njena chiaroscurna korpuskularna pojava. 26 godina nakon filma, konačno, uspjelo mi je u jednoj rečenici čuti i objašnjenje: Ona se usudila biti njegovom ženskom, dajući time dignitet toj riječi!, also sprach Viviana.

KNJIŽEVNOST – Sami, zajedno

Ne nedostaje spisateljica ili likova koje bih iz raznih razloga pozvao na večeru, bilo da je riječ o jednoj jedinoj metafori, poput one Marine Cvetajeve, o sumraku kao trenutku između vuka i psa, ili cijeloj literaturi koju su ma i letimičnom svojom pojavom, kao što je to učinila Clio La Cendrée, zauvijek obilježile: Jean-Marie-Mathias-Philippe-Auguste, grof Villiers de l’Isle-Adam, koji je ljudski rod dijelio na romantične ljude i glupane, uveo je tu mladu razočaranu ženu u naše društvo u besmrtnoj priči ‘Uzvanik posljednjih svečanosti’. Kroz prašinu, u bučnom mozaiku krabulja koje su pocikivale pod svijećnjacima i lelujale se pod vještičjim Straussovim gudalom, u ložu kraj prednjeg dijela pozornice, na plesu u Operi, jedne karnevalske večeri godine 186…, uz šuštanje svile, između teških stolaca i, nakon što je skinula masku, uz Antonie Chantilly i Annah Jackson, samo zato jer su užasni koliko i dosadni ljudi rastužili njenu maštu, ušla je Clio La Cendrée, prekrasna plavojka crnih očiju. Ta božica Drzovitosti bila je u dobro skrojenoj haljini od zelenog baršuna; a ogrlica s rubinima joj je prekrivala grudi. Villiers je opisuje: „Tu mladu dvadesetgodišnju Kreolku obično su navodili kao uzor svih pokudljivih vrlina. Ona bi i podjednako zanosila najstrože i najčistije grčke filozofe kao i najdublje njemačke metafizičare. Bezbrojni dendiji bijahu se toliko u nju zaljubili da su se laćali mača, mjenice ili stručka ljubičica. Vraćala se iz Badena, nakon što je ostavila četiri ili pet tisuća luja na igraćem stolu, smijući se poput kakve djevojčice. Što se pak morala tiče, neka stara i uostalom već ispijena germanska gospođa, uzbuđena tim prizorom, rekla joj je u kasinu:

-Gospođice, čuvajte se: ti i tamo ipak valja pojesti komad kruha, a čini se da vi na to zaboravljate.
-Gospođo – odgovorila je, porumenjevši, lijepa Clio – hvala na savjetu. Zauzvrat, naučite od mene da je, za neke, kruh oduvijek bio samo predrasuda.

U uzvanike posljednjih svečanosti, već pogađate, pripadam i sam, i vanjštinom i nutrinom: „Što se mene tiče (ako je uopće potrebno govoriti o tom uzvaniku), i ja sam nosio masku; manje vidljivu, dakako, i to je sve.“, kazao je i u moje ime Villiers, dopisavši rečenicu koja mi je obilježila, ili naprosto opisala život: „Kao u kazalištu, na sjedalu u sredini parketa, zato da ne zasmetate svojim susjedima, i dalje prisustvujete – iz pristojnosti, jednom riječju – prikazivanju neke drame napisane u zamornom stilu i sa sadržajem koji vam se ne dopada, tako sam i ja živio iz uglađenosti. A to me nije nimalo sprečavalo da u zapučak radosno zataknem cvijet, kao pravi vitez Proljetnog reda.“

Clio bi bila prvi izbor; drugi je stanovita Thérèse, o kojoj sam na ovim stranama već govorio pišući, jasno, o hedonizmu, pa ću je predstaviti tek u skici: Moj pokojni prijatelj, Darko Desnica, objavio je zbirku priča imena Antikvarijat. Jedna od priča naslovljena je: Thérèse Philosophe. U priči narator, koji je i autor, kaže da je riječ o pornofilozofskom bestselleru koji je 1748. napisao Jean-Baptiste de Boyer, Marquis d’Argens. Pornografska su onodobna djela bila najčitanijim knjigama vremena, no Thérèse Philosophe ima dodatnu vrlinu: izlaže, i pervertira, filozofeme; primjerice, ateizam i hedonizam. Jedan od njih, kako Desnica kaže, iznesen je u obliku nonkonformističke adrese, u diskursu salona: – Therese razmišlja… Prije večere, kaže, problem djeluje jednostavno… Recimo da u podrumu imamo dvije vrste vina: burgundac i šampanjac. Što će netko piti uz objed, u potpunosti ovisi o njegovu izboru. Međutim, ako pretpostavimo da će nam za večeru servirati ostrige, odmah postaje jasno da je sloboda volje čista iluzija. Tko uz ostrige pije burgundac? Ostrige traže šampanjac! Matter determines. Tako Thérèse osporava slobodu volje; Robert Darnton primjećuje da je to njena verzija determinističkog materijalizma. To je granica ugode, njezin ovozemaljski obzor. S druge strane – da se na kraju vratimo na početak – nalazi se užitak. Možda je o tome riječ kad govorimo o hedonizmu.

Na kraju, ono kamo sam se zaputio, dok mi kroz prste sipe slova Knjige od pijeska, čovjeka s kojime bih volio šetati po traku mjesečine, Jorge Luis Borgesa, Urlica, za koju sam cijeli jedan život vjerovao da je doppelgänger, kako Nijemci zovu škotskog fetcha, dvojnika koji dolazi po čovjeka da ga odvede do njegove smrti; Urlika prorokuje budućnost, pjev ptice, a u krajevima u kojima se radnja priče odvija misle da onaj kome predstoji smrt pretkazuje budućnost. „I meni predstoji smrt“, na Borgesovo preneraženje konstatira Urlika. Uglavnom, kao na onoj čudnoj Rossettijevoj slici “Kako su sreli sami sebe“, i tu ljubavnici nailaze na sebe u sumornom mraku šume.

Iznijet ću što sažetije zašto se na kraju krajeva vraćamo na početak priče o pozivu na večeru upravo izborom Urlike: „Ulrika me pozva za svoj stol. Rekla mi je da rado izlazi i pješači sama. Sjetih se jedne Schopenhauerove šale i odgovorih: – I ja. Možemo otići zajedno.“

Sami, zajedno. To je poanta ovog teksta. Jednom sam i o tome već ovdje govorio: „U priči „Tlön, Uqbar, Orbis Tertius“ Borges kaže: Moj je otac s njime sklopio – ovaj glagol zvuči pretjerano prisno – jedno od onih engleskih poznanstava koje prvo isključuje intimnost, a zatim i svaki dijalog. Engleski pojam prijateljstva grubo bilježi Aristotelov pojam philia; Rhys Roberts piše da istinsko prijateljstvo počiva na stvarima koje činimo iz ljubaznosti, neupitani, ne govoreći o tome.

Ne znam, možda me sustižu svi ti nebrojeni motivi koje godinama i desetljećima prevrćemo, no zamislite to ovako, vintage, uz kakvu lokomotivu, puno pare i fićuk: recimo da u paru idete na dalek, dugi put, ali vlakom, staromodno, i sjedite u kupeu vagona, tu i tamo nešto prozborite, čak i fragmentarno prodiskutirate, štoviše vrlo angažirano i ne bez strasti, a onda opet utonete u šutnju, gledate kroz kadar prozora kako se realan prostor preobražava u sliku vremena – ili film, pokretnu sliku vremena – i tako prolazi život koji je kao taj vlak, gledano iz perspektive nekog seljaka u polju: dio je to stvarnosti koja je sama uređena po narativnom načelu, ima početak, lokomotivu, sredinu, kompoziciju prepunu osoba i sudbina, njihovih odnosa i zapleta, i kraj, posljednji vagon koji je možda još moguće stići.

Zato Urlika, čije je pravo ime Ulrike von Kühlmann (c.1955), a koja je bila bliska prijateljica Grete Garbo – lezbijske dive “zenitnih leđa”, kako je duhovito i dovitljivo aluzivno pisao Jorge – a koju je, da dovršim trač, u cijeli ovaj cercle uveo Ernesto Sábato. Urlika, koja je bila lagana i visoka, izoštrenih crta lica i sivih očiju. Jedan redak Williama Blakea govori o djevojkama od nježna srebra ili bijesna zlata, ali u Urliki bijahu i zlato i nježnost. Manje od njena lica, dojmio me se njen izgled tihe tajanstvenosti. Lako se smiješila i osmijeh ju je pomalo odalečivao. Bila je odjevena u crninu, što je rijetkost u nordijskim zemljama, gdje bojama nastoje oživjeti sumornost okoliša.

Iako je spominje u priči iz četrdesetih, Druga smrt, Borges se ovdje gradi kao da je ne poznaje, i kao da njeno prezime, možda, nikada neće doznati. Čovjek bez prošlosti, motiv je koji nas vraća temi dvojnika. Dvojnici nisu simetrični, nisu dvojnik jedan drugome. Neznanac, onaj bez prošlosti, dvojnik je protagonista. Jedan je dvojnik, dugi je autentična osoba. Definicija tog čovjeka bez prošlosti glasi: netko koga ne znam, a tko zna sve o meni. Odatle je već jasno da se tu radi o samospoznaji: čovjek treba prisvojiti svoj otuđeni supstancijalitet oličen u dvojniku. Naš dvojnik je naša otuđena bit, ono što jesmo a ne znamo da jesmo. Sve je do toga da prisvojimo to znanje. Dvojnik je metodološka pretpostavka samospoznaje: neophodno je raz-dvojiti se, udvojiti, biti drugi, istupiti iz sebe, da bi se uopće sebe moglo spoznati. To čini i sam Bog: ehje ešer ehje, onaj koji za sebe kaže: Ja sam koji jesam! I am that I am! Ta, tu imamo taj prarazdvoj neophodan spoznaji svijeta stvorenog na svoju sliku i priliku, kao i samoga sebe, iz pozicije toga drugog, instance svijeta u koji se prvotno izdvojilo: I am, prvi, odvojen je ovime “who” kao zrcalom, da bi se zrcalina, onaj drugi, predstavio: that I am. Prvo I am nije ono drugo I am: tema je to istog, drugog, otkrivanja identiteta u zrcalu drugotnosti. Drugotvorenja koje nije (u)ništenje. Vrtoglava tema: tema Boga kao apsolutnog identiteta.

Zašto sam ovu priču o dvojniku uspeo do teološke vrtoglavice?

Zato jer je ona temeljni erotski motiv: sjetite se Hitchcocka, tako će vam bitI najbliže: ubiti ženu, znači ubiti u njoj ono poznato u ime nepoznatog. Dvije su žene također dvojnice: žrtvovanje svega poznatog, vlastite svakodnevice, u ime izazova nepoznatog, to je taj fundamentalni erotski motiv. U stvari, mitološka situacija i upravo na to cilja mit o dvojniku: ako čovjek sretne svog dvojnika, mora umrijetI; sretnemo li se, kao u mitu o Edipu, s vlastitom istinom, propadamo.

Sasvim je očito da ovdje vlada načelo refleksivnost: vanjski događaji zapravo imaju svoje porijeklo u unutrašnjosti. Zato neki likovi, ili mjesta, “nemaju prošlost” – njihovo je pravo rodno mjesto unutrašnjost protagonista. Tako je i s knjigama: izvor nije izvan čitatelja, u fizičkom svijetu, nego je u čitatelju: izvor je knjige/priče u čitatelju, jer u knjizi pronalazimo samo ono što jesmo, tj. ono smo što čitamo. Izvor neke knjige, urtekst, nije u svijetu, nego u nama: mi se u knjizi prepoznajemo, kroz knjigu spoznajemo, u njoj vidimo (samo) ono što u nju stavljamo/učitavamo. Izvor nije pisac, nego čitatelj. Ali to znači: ono si što čitaš, pazi što čitaš – čitanje ostavlja traga, čitanje ima posljedice! Ako nas čitanje mijenja – u ultimativnoj varijanti „ubija“: knjige ubijaju, kako sam puno puta tvrdio. U ovom motivu čitatelja kao izvora priče krije se još nešto: gledanjem u vanjski svijet, kao u cameri obscuri, rađa se unutarnja spoznaja, shvaćanje samog sebe. U cameri obscuri nastaju slike. Moguće stoga Borges priču o Urliki dovršava zagonetnom rečenicom: „Stoljetna u tmini potekla je ljubav i prvi i posljednji put posjedovao sam Ulrikinu sliku.“

Odakle ta slika?

Možda je to femme fatale, slika smrti koja nas spašava od inicijalne traume, od jaza spomenutog prarazdvoja. Slika smrti, jer već smo izgubljeni, samo to još ne znamo. Fatalna žena čija je fatalnost moguće u tome da nas spašava od – kraja.