Piše: Emir Sokolović

Najvažnijeu cjelishodnom izlaganju koje slijedi jeste da se pokuša dati definicija demonskog, a da se pri tom izbjebnu sve eventualne nejasnoće po tom pitanju (i nadasve otkloni mogućnost da se senzacionalistička literatura okarakteriše kao takva).

Pojam demonskog bih svrstao u introvertne relacije vezane za ličnost (ili lik) unutar koje(g) uskrsavaju sve zabravljene i zaboravljene emocije kojima je za cilj eliminacija onog ko ih je potakao. Neizostavno bi se takvo što moglo tretiratii kao Božanski fluid koji je unutar nas, a koji svojim biološkim postojanjem negira sve što nije apsolutnog karaktera, ili drugim riječima – negira ono što podliježe mijenama, a samim time i nestanku. Njegovo pobuđivanje neumitno uslovljava razor onoga ko ga nosi, ali ujedno omogućuje i iskupljenje i opravdanost postojanja u periodu sopstvenog nagovještaja kroz rane istine i prosvjetljenja koja se ćute. Samo Božanska supstanca (ili supstanca Providnosti – kako bi odagnali teološku potku) teži negiranju prolaznog. Sve što je konvencionalno i što poznaje i temelji se na kategoriji straha – ili nas prisiljava na “normalan” malograđanski život po pitanju pozicija”sigurnosti” – nije kategorija za vrjednovanje. Sjeme se želi osloboditi toga i sa nevjericom promatra sve što činimo izazivajući bijes kao nužnu posljedicu duhovne impotentnosti.

Nazif Hikmet je, shrvan bolom, kriknuo u odsutnom trenutku: “Nije l’ ti dosta što si pjesnik!”, a Princ poezije, Stefan Malarme, nešto istančanijim tonom nam poručuje “Ze mene je slučaj pjesnika, u ovom društvu koje mu ne dozvoljava da živi, slučaj čovjeka koji se osamljuje da bi isklesao svoj vlastiti grob. Pjesnik mora u vremenu kao što je ovo, dok štrajkuje pred društvom, da odbaci sva niska sredstva koja mu mogu biti ponuđena, jer ona nisu ravna njegovoj zamisli i njegovom skrivenom radu…”

Sada kada sam, nadam se, uspio da oslikam šta za mene predstavlja kategorija – demonsko – mogu, kroz redove koji slijede obrazložiti šta me nagnalo na bilješke koje se prezentuju.

Nanovo ću se pozvati na segment Stefana Malarmea u kojem se, između ostalog, kaže: “Dekadentna, Mistična, budući da se ove škole tako izjašnjavaju ili ih naša informativna štampa tako etiketira; oni prihvataju, kao susret, tačku jednog Idealizma koji (slično fugama, sonatama) odbacuje prirodne materijale,da bi kao brutalnu, egzaktnu misao koja ih uređuje, sačuvale samo sugestiju. Stvoriti tačan odnos između slika, i da se otud izdvoji treći vid topljiv i jasan pred vidovitošću”. Sam navedeni fragment nas ne može ostaviti indiferentnim, već – naprotiv – rasplamsava našu žudnju za otkrivanjem potke na osnovu koje se isti kristalizirao.

Da bih nam određene momente približio biće najbolje da se osvrnemo na tvorca”Tonio Krigera” – Tomasa Mana – koji u istome djelu na sasvim jasan i plastičan način piše: “Ne spominjite poziv Lizaveta Ivanovna! Književnost uopšte nije poziv, već prokletstvo – neka Vam je znano. Kad počinjemo da ga osjećamo, to prokletstvo? Rano, užasno rano. U doba kad bi s pravom trebalo da živimo u skladu sa bogom i svijetom. Počinjete da se osjećate obilježenim, osjećate zagonetnu suprotnost između sebe i onih drugih, onih sebičnih i valjanih, sve dublje i dublje zjapi onaj ponor ironije, nevjerovanja, opozicije, saznanja, koji Vas dijeli od ljudi, i o tada nema više sporazumjevanja…”

Brzuvjetno se očekuje opravdanje i objašnjenje šta sam htio da postignem s datim navodima. Namjera je bila da se predstave autori uz moja neka okvirna promišljanja koji bez ikakvih skrupuna iznose svoje vizije (i samosvijest) o egzistenciji prokletstva, iliti demonskog. Za razliku od njih (autora) postoje i, ne manje zanimljvi, literarni likovi koji, opet, nisu svjesni postojanja te kategorije.S pravom se može postaviti pitanje; a koja je razlika – bio svjestan, ili ne -ako Posjećenost bivstvuje, osnov je da je neko Posjećen. Na žalost, odgovor je niječan. Pojavljuje se suštinska razlika koja se ogleda u stepenu kreativnosti. Obe kategorije, neumitno zaslužuju i privlače istu pažnju (isti stepen zainteresovanosti), ali sa suštinskom razlikom da oni koji su svjesni postojanja pandemonijskog posjeduju odveč veliku kreativnost i oni su ti koji oslikavaju potonje – one koji svojom ekscentričnosti i ekstravagantnosti (o drugoj prirodi istih ne bi želio da govorim kao o vidu ispoljavanja demonskog, već kao o isključivosti koja je jedino utemeljenje njihove egzistencije) plijene pažnju.

Da rezimiramo. Kao prvo, demonsko posjeduje dva stepena svoje egzistencije. Prvi (niži) stepen bi bio nesvjesni – kada demonsko ne nalazi izravno opravdanje za svoje obznanjivanje, već djeluje bez prisustva samosvjesti Posjećenog; dok bi drugi oblik bio kada je Posjećeni dovoljno stamen i vidovit, te je svjestan svoje pozvanosti.

Osnovno obilježje demonskog je Zlo, ali dozvolićete mi da napomenem pri tom, neoskrnavljeno Zlo. Žorž Bataj je za Zlo našao opravdanje samo u slučaju kada ne donosi nikakvu materijalnu korist, drugim riječima – Zlo iz strasti. (U svojim zrelim godinama lord Bajron je rekao ledi Blesington: “Strast je element u kojem živimo; bez nje mi vegetiramo”)

S pravom ćete se zapitati – zar i same strasti nisu prisustvo oslobođenja i najsuptilnijih kutaka naše imaginacije. Pa da se potvrdno i odgovori zanemarljivo je u poređenju sa suštinom koju oslikavaju. Stoga ćete mi dozvoliti da konstattujem kako je svaka kreacija u svom korijenu, svojoj biti, Zlo – iz njene prirodne potrebe da nešto razgrađuje da bi kao Feniks poletjela iz pepela do neslućenih nam visina uzdižući nas svojim Aktom (tjelesnim) do zasljepljujućih domova onih koji su proživjeli Katarzu i gdje kao Prinčevi sa svim što je Ljupkost otkrivaju Tron na koji treba da se uspne sve što jesuštastveno naše – naše Zlo. Tada, s pravom, možemo uskliknuti: “Stvoreni smo!”

“Našao sam definiciju lijepog, mog lijepog. To je nešto žarko i tužno… Ne mogu zamisliti neki tip ljepote u kojem ne bi bilo nesreće. Oslonjen – drugi bi rekli opsjednut – na te ideje, lako je zamisliti da bi mi bilo teško da ne zaključim da je najsavršeniji tip muške ljepote Satana – na Miltonov način. “Tako je svojevremeno Bodler definisao onog koji je pao iz obijesti i to, prevashodno, iz potrebe da usreći one koji mu pripadaju i njihovom kaznom da se okiti kao lovorom. Taj, kojeg povlačimo kalom, ostaje uvijek na Tronu sa svojom zagonetkom na usnama; ili kako ga je Erl Lavlejs oslikao: “Čovjek koji mrzi svoju rasu? Pa ipak, neki su govorili da on može da izgleda veselo među veselim svijetom; ali su priznavali da njegov, ako ga posmatrate često i izbliza, svaki izgled veselosti se pretvara u porugu; da osmjeh zaista može dospjeti na njegove usne, ali ne i dalje od njih; niko nije vidio da se smiju i njegove oči…” Zašto? Zato što ono od čega je sazdana njegova Put, to Posjedovati, može imati samo jednom. Ljubomoran na Poklonike žrtvuje ih na svom oltaru uz himnu otaca staru koliko i Bol. Svi ti vapaji iz nutrine su mu u zelenim očima čiju koronu ne može da osvoji nešto prolazno – smijeh. Ti užagreni vrutci će nositi jedno izgnanstvo uzvišena roda staro toliko koliko i Istočni grijeh. Tek uz detaljnije sagledanje opala osjetimo strah od dubine, i u “tom svom zaziranju njegov duh biješe postavio prijesto daleko od svijeta, u predjelima koji su samo njemu pripadali; i tako je, hladno nadliječući ono što se dole dešavalo, izgledalo kao da njegova krv mirno teče…”- Erl Lavlejs.

Uknjizi Gustava Mairinka “Anđeo sa zapadnog prozora” na pitanje Adepta”… ko je bio, ko je… anđeo sa zapadnog prozora?”, dobiva se odgovor: “Odjek, nišra više! S pravom je govorio o sebi da je besmrtan; zato što nikad nije ni živio, zato je bio besmrtan. Ko nikad nije živio, ne zna ništa o smrti. Znanje, sila, blagoslov i kletva, koji su od njega dolazili, dolazili su od vas On je bio zbir pitanja, znanja i umješnosti magije koji su se skriveno nalazili u vama samima i za koje niste ni slutili da ih posjedujete. Zato štoje svako od vas doprinosio tom zbiru, svako se od vas “anđelu” divio kao jednom otkrovenju. Bio je to anđeo sa zapadnog prozora, zato što je zapad carstvo mrtve prošlosti. U carstvu sjemena i u carstvu truleži ima mnogo takvih anđela; za čovječanstvo bi bilo bolje da ni jedan takav anđeo ne prelazi preko, ali nada ima i stranputice…”

“Priroda ih čini vješticama. – To je genij svojstven ženi i njenoj naravi. Žena se rađa kao vila. Zanos, kojem se redovno prepušta, čini od nje sibilu. Ljubav -čarobnicu. Tananost i zloća (često čudljiva i dobrotvorna) – vješticu, ona koja odlučuje o sudbini, ili bar umanjuje, ublažava muke…” – Žil Mišle “Vještica”.

Ova definicija savršeno odgovara onoj koja rađa. Rađanje je njena Posjećenost i prokletstvo – korak za koji bježi Bogu. Ona rađa konkretno – Prirodu. A tvorac? Stoga nemušti odlučiše da prognaju pobunu i ustoličiše inkviziciju koja će sva presveta da zatire njih same. Ta koja je Pjesmu nosila u utrobi bila je progonjena kao vještica i to jedino stoga što je posjedovala Moć. Bilo je govora i o nadnaravnim moćima tih ljubimica Mjeseca; ali ta koja rađa voli i krv i dušu rođenog. U spregama sopstvena duha rađa se pobuna; želja za tronom, a osama i uspinje, ali preko duša podanika. Tron ne bira sredstva da bude posjednut – kao ni oni koje ustoličava; ili kako bi Mišle rezimirao o Moćima sibila: “Ona (vještica) ima dva dara: prosvjetljenost lucidne ludosti; koja je, zavisno od stepena, poezija, vidovitost, izuzetna pronicljivost, govor naivan i lukav, a ponajviše sposobnost da se vjeruje sopstvenim lažima. Taj dar nije poznat viješcu. S vještcem ništa ne bi otpočelo.

Iz tog dara proizilazi drugi, uzvišena moć samozačeća, partenogeneza, koju naši filozofi sada otkrivaju kod ženki mnogih vrsta kada je riječ o fizičkoj plodnosti, a ona nije manje izvjesna kada je po srijedi duhovno začeće.

Začela je i rodila u samoći. Koga? Svoje drugo ja, koje joj liči toliko da se od nje ne može razlikovati.

Sina mržnje, začetog u ljubavi. Jer, bez ljubavi se ništa ne može stvoriti. Iako uplašena od tog djeteta, toliko joj prija što ga ima, toliko uživa u tom idolu, da ga odmah postavlja na oltar, odaje mu poštu, prinosi mu sebe kao žrtvu i živu hostiju. Često će sama reći svom sudiji: “Bojim se samo da ne patim dovoljno zbog njega.”