Piše: Edit Glavurtić

Volim snježne kugle! To su one staklene stvarčice koje lagano protresete, pa se u njima uskovitla snježna vijavica, i pahuljice začas zaviju minijaturne krajolike: kuće i katedrale, okićene jelke, djecu u saonicama, anđele i snjegoviće. Ta bajka u staklu uvijek je poziv na sentimentalno putovanje; satima je mogu okretati u rukama, gledati, i svaki put u njenoj unutrašnjosti vidjeti drugačiji snijeg i čuti drugu priču.

U trenutku sam ponovo sasvim mala djevojčica, koja je s juga došla u zagrebačku zimu, pa se pahuljama veseli kao čudu kojim anđelčići sa svojih oblaka zatrpavaju krovove, trgove i ulice. Zatim sam mlada djevojka, studentica prve godine, koja ruku punih rola papira, ulicama zatrpanim snijegom žuri na Akademiju crtati akt. Pa malo starija, u malenoj kuhinji pečem kolačiće za prvi bečki Božić, gledam kako bjelinom svjetluca veliki bor u tami vrta. I tužna žena koja je po prvi put u životu ostala zaista sama, i s prozora svog žutog ateljea promatra ledenu vijavicu u mraku ulice, i cijelim tijelom osjeća studen prosinca, mada je u sobi toplo.

Ponovo u ovom trenutku, u kutiji s ukrasima pronađoh svoju staru snježnu kuglu,i u njoj izgubljene, napola zaboravljene slike koje odnekud naviru, dok se pahuljice u staklu vrtlože, i talože na minijaturnu jelku.

Mora biti da je ova igračka čarobna, mislim, kad su prizori tako živi.

A možda će se i ova večerašnja sličica nekom magijom nastaniti u kugli, i pojaviti za nekoliko godina?

Zajedno s nostalgijom, željama, i vremenom koje prolazi.

Igračkama treba vjerovati, mislim dalje, jer vraćaju snove o malim srećama, koje smo žureći se, negdje zaboravili. Na to nas povremeno podsjete djeca, i pisci starih priča. Oni dobro znaju da su nevinost i bezazlenost još uvijek najbolje prečice prema jednostavnoj, zimzelenoj radosti.