Piše: Aljoša Pužar

Uopće me ne veseli što je tom Joe-u zabranjeno igrati. Odluka je ispravna, ali nevažna. Naročito zato što tip nema pojma što govori, a još će i na brijati nešto tikvi.

Problem je mnogo složeniji. Dotiče se “slobodare” koji urlaju ili podržavaju ”za dom spremni” jer time, po njihovom mišljenju, podrivaju sveopće zabrane i političku korektnost koju nameće neoliberalni kapitalistički isprdak zvan “demokracija”. Nije im previše do ustaša, a još im je manje do osjećanja koje to izaziva kod manjina. Često se tu javljaju oni deklasirani ili oni u ptsps-u, ili pak malobrojni konzervativni akademici. Pridružuju im se “slobodari” koji sanjaju staljinizam i Goli Otok, kako bi obuzdali ove prve. Ti su često tzv. filozofi, kulturolozi i slični, kao i nešto prestrašenih penzionera. Ta popara jako je loše zakuhana i mnogo preslana. Ljudi osjećaju da su neslobodni i ugroženi, no to je od prestrašenosti direktno kapitalizmom – i zanimljivo, misle da je samim tim moralno i pravedno ugroziti drugog.

Tuđmanoidi tako bijesne na Titoiste, a obje grupe na “pedere” i tehnokrate. Darvinizam i/ili lumpen-porivi, hilijastički naboj mase, koji je to vrag?

Meni i dalje tip strukture tea-party pokreta nije jasna. Naime, kako se otpor može bazirati na zatvaranju? Zar samo zato jer se boriš protiv otvorenih i protočnih velikih sistema? Pa ako ti je neprijatelj pokretni kozmopolitski stroj s tisuću lica, i ti moraš biti pokretan i otvoren. To je poruka gerile (partizanske borbe), inače je bez smisla. Ne možeš tek tako urlati u velikim grupama a da ne znaš koga gaziš i pri tome pretendirati na to da je to korisno.

Tajkuni djeluju bez granica, a ljudi misle da su im granice sigurnost. Nadzor i špijunaža je bez granica, a ljudi misle da im je toplo s domaćim žbirima. Tko je tu lud?

Sigurnih granica nema, osim u formi mentalnoga ZATVORA. Osim granica prema gore. Tih ima, i to su jedine koje su vrijedne napada. Wikileaks, piratske stranke i mnogo toga drugog je moguće. Umrežavanja, hakiranja, ustanci, ali razbijati i urlati i prazniti testosteron tek tako jer ne znaš što bi sam sa sobom nema šanse da završi kao uspješno sredstvo u borbi protiv sistema. To je baš ono što sistem voli, to mu opravdava i žandare i pendreke i pse, a mlade, koji su prirodno tijelo i duša otpora, drži u pogrešno fokusiranoj groznici, neproduktivnoj i nekreativnoj. Ako ti je etičko dostignuće to što pričaš sa Splićanima (ako nisu Srbi i pederi), i to tek nakon što je tebe neko ugrozio pa tražiš savezništvo, kakvu onda revoluciju možeš sanjati? Neku u svom lijevom mudu, tj. desnom.

Bez povezivanja, otvaranja, pa i ljubavi, samokontrole uz fokus, pribranosti, znanja, bez svega toga ništa od otpora. Bilo je u Londonu pred koju godinu. Ustalo pa ih porazbijalo, pohapsilo i nikom ništa. Dići će se ruke za kupovinu novih pendreka…

I tako se krug zatvara. Ovce, pastiri i psi forever. (Izvor: Aljoša Pužar, facebook.com)