Piše: Edit Glavurtić

Jučerašnji dan bio mi je težak, naporan i neuspješan. Loše sam spavala, izašla iz stana prije sedam ujutro, cijeli me dan mučila alergija, i još tome nisam obavila ništa. Trud je bio toliko uzaludan, da sam dan mirno mogla i prespavati.

Na povratku kući, oko osam uvečer bila sam iscrpljena, gladna i nervozna. Putem sam se još sjetila da moram kupiti malo kruha, sve vrijeme razmišljajući o svojoj lošoj sreći jer tako umorna trebam još desetak minuta hodati do pekarnice.

No, čim sam iz ledene noćne magle ušla u toplu prostoriju, zlovolja se rasplinula i nestala. Miris kruha omamio me kao kakva čarolija; taj praiskonski, najbolji od svih mirisa koji postoje između neba i zemlje, dobar i utješan, koji sve dovodi u red.

Kod kuće me dočekala draga prijateljica, pa smo ostatak večeri pričale i smijale se.

Poslije, topla kupka, i za večeru svježi kruh, pečena jaja i šalica čaja od maline.

U krevet sam legla ispunjena osjećajem zadovoljstva, usprkos teškom danu, i pojela još nekoliko kockica čokolade s lješnjacima.
Sitnice su sve popravile i spasile dan.

Kažem sitnice, jer su obične i svakodnevne, dostupne, gotovo neprimjetne, o njima se ne razmišlja, nego ih se uzima zdravo za gotovo.
No, je li kruh doista sitnica? Jesu li prijateljstvo i ljubav sitnice?

Je li topla soba sitnica? Da, kad ih imaš pa na njih ne obraćaš pažnju.

Kad ih nemaš, znaš da su one esencija života, njegovo srce iz kojeg izvire sve ostalo, bilo veliko ili malo. Tanjur tople juhe, kriška kruha i blizina drugog ljudskog bića možda ne mogu spasiti svijet, ali sasvim sigurno mogu spasiti dan.

Ponekad, više od toga nije ni potrebno.