Piše: Greta Grakalić Rački

Propovijed

Bit će da živimo istodobno na mnogo
zvijezda,
u mnogo raznih života,
kad smo tako čudno iznemogli
od čežnje za jedninom,
a sve nam živote veže tanka nit.
I kad umiremo, umire nas mnogo.

I ja, koja tvrdom zvijezdom večernjom slutim,
da samo karika sam golemog mog žića,
samo jedno svoje čulo, dimenzija jedna,
samo miljuntnina svoje snage
što svemirom troši se
i luta.
Ja osjećam,

da ni u ovom času nisam presjekla nit
koja me veže s tvrdom zvijezdom večernjom,
i da nisam svoja ni u času kad sam to naslutila,
jer i sad me škrope nečije daleke misli
neosjetno,
ko ponoćna rosa.

***

Ako se pitate zašto svoju propovijed nisam počela molitvom, iako bi za početak propovijedi ona bila najprikladnija, moram vam reći kako smatram da njoj nije mjesto ovdje. Ovo je priča koja započinje bez Boga, bez ljubavi, bez štovanja izraženog molitvom. Nemojte mi ovo uzeti za zlo, jer ne mislim nikoga omalovažavati. Štoviše, svakome od nas dajem priliku da se zamisli i odluči ima li u mojoj propovjedi Boga i gdje se on točno očituje. Ova je propovijed posvećena mojoj prijateljici Meliti. A sigurna sam i da je svatko od vas imao barem jednu Melitu u svom životu. Možda vam je bila vrlo bliska, a možda vas je samo okrznula u prolazu. Moja Melita je bezrezervno voljela život. Bavila se indijskim plesom. Sjećam se kada mi je prvi puta plesala na Zrinjevcu podižući svoje ruke prema nebu i smijući se. Jer bila je radost na nogama. Zaljubljena do ludila. Nepodnošljivo znatiželjna, toliko da mislim da bi joj i malo dijete reklo: ‘dobro, skuliraj se ženo’. Bila je i grozno provokativna, te je imala moć da mi digne tlak u sekundi, nakon čega bi se obje durile satima. Ukratko, osim ako nemate srce od leda, Melita bi vam se odmah svidjela. Znam da su vam takvi ljudi dotaknuli život. Možda je to netko iz vaše obitelji, tko vas zabavlja na dosadnim obiteljskim okupljanjima. Možda je to vaš najbolji prijatelj, koji vas i dalje iznenadi nakon godina i godina poznavanja ili ciganka koja vam besplatno i apsolutno netočno pročita sudbinu. Ili teta iz pekare. Ali svatko ima svoju Melitu. Moja Melita je krajem sedmog mjeseca plesala na krovu jedne zgrade koji je bio pretvoren u ljetnu terasu. Slučajno sam tamo bila i ja. Sjećam se kako smo ja i prijateljica umirale od smijeha gledajući je kako pleše na nešto što je jedva ličilo na glazbu, a dolazilo je iz jedne posve raštimane gitare ne baš vještog svirača. U jednom trenutku Melita je krenula plesati u nazad, napravila korak previše, i pala sa krova zgrade na leđa. Možda nekome tko ima drugačiji duhovni karakter ovo zvuči glupo, pa čak i bešćutno, ali cijelu tu večer, od kad su došla kola Hitne pomoći dok nisam šest sati kasnije legnula u krevet, nisam ni pomislila na Boga, Isusa ili mogućnost da se pomolim. Još manje su mi na pamet padala teodicejska pitanja o smislu patnje pravednika ili Moltmanova teza kako je Bog sa onima koji pate. Bog nije postojao, a mogućnost Boga čak ni u najluđim snovima više nije bila opcija. Nisam bila ljuta ni bijesna, nego samo prazna. U čitavom kozmosu nije postojalo ništa više od činjenice kako se osoba koja je toliko voljela život sada za taj isti život bori. Tada je Melitin dečko rekao: ‘Melita bi i htjela tako otići, u žaru plesa’. Te Dalijove riječi su mi se urezale u pamćenje. To su bile riječi mirenja sa sudbinom. On je prigrlio prazninu i stopio se sa njom. “Ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost. Kakva je korist čovjeku od svega truda njegova kojim se trudi od suncem? Jedan naraštaj odlazi, drugi dolazi, a zemlja uvijek ostaje. Sve je mučno. Nitko ne može reći da se oči nisu do sita nagledale i uši dovoljno naslušale. Što je bilo, opet će biti, i što se činilo opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem” (Prop 1, 1-9). Sjedila sam na toplom asfaltu i osjećala se isprazno i mučno, baš kao Propovjednik kojega sam malo prije citirala. On razumje ono što sam ja tada na teži način saznala: ljudi od početka svijeta do danas ustvari bezrazložno trpe. Svejedno je koliko se trudite ugoditi toj velikoj nebeskoj figuri – na kraju ćete se svejedno naći u tom začaranom krugu neprekidne muke. I nema ništa novo pod suncem. Baš ništa. Čemu se čovjek uopće može nadati u takvom svijetu? Sigurna sam kako je svatko od vas barem jednom iskusio ovaj osjećaj. Osjećaj da je sve bezizlazno. Kakva je korist od toga da se trudim na faksu? Ili da se našminkam kad izađem van? Što mi vrijede prijatelji u ovom svijetu gdje vlada osamljenost? Čovjek prelazi taj kratki, jadni, besmisleni put, a zašto? Čim se rodimo i udahnemo prvi puta, počinjemo umirati, težimo ka grobu. Sve je besmisleno. Ipak, Melita je preživjela šestosatnu operaciju koja joj je spasila život i par tjedana je ostala ležati u komi.

* * *

Dalijo i Melita bili su tipični mladi par. Prepirali su se i mrzili. Uzimali su se zdravo za gotovo ipak se neprestano zaljubljujući jedno u drugo. U vrijeme kada je Melita pala sa zgrade, bili su već zajedno tri godine i prošli su mnogo dobrih i loših faza, uspona i padova. Što očekivati od nekoga čija cura potrgana i nepomična leži u bolničkom krevetu? Nismo bili sigurni hoće li se ikad više probuditi, hodati ili pričati. Ne mogu niti zamisliti kako se Dalijo osjećao… To je vjerojatno jedna od najtežih stvari i najvećih šokova koja se uopće može zamisliti. Melita je u komi i leži u krevetu. Dalijo ulazi u bolnicu i predstavlja se kao njezin zaručnik. Zahtijeva da ga puste. Dolazi njen otac i ne želi ga niti vidjeti, jer nije pazio na nju i njegova je krivnja što se ona sada bori za život. On odlazi za njim i objašnjava mu situaciju. Ne odustaje i ne da se otjerati. Sljedeći dan ponovno se vraća do bolnice. Sjedi pokraj Melite dok got može. Priča joj, iako nije siguran da ga čuje. I vjeruje u njen oporavak. Svaki put kada bih ga nazvala da čujem vijesti, on bi završavao razgovor sa ‘biti će ona dobro’. Dok sada razmišljam o tome sa odmakom od par mjeseci, situacija mi se čini pomalo patetičnom, pa čak i nerealnom. Melita i Dalijo nisu nikada pričali o braku, a ako bi ga spominjali to je redovno bila zafrkancija. Ali tada, dok je Melita ležala na krevetu u užasnom stanju, Dalijo joj je svojim djelima ljubavi poklonio taj zavjet. Barem sam ja to tako shvatila. Time što ju je počeo zvati zaručnicom, time što je bio s njom u dobru i u zlu, našao je snagu u sebi za ovu borbu i podijelio je sa njom. Drugim riječima, Melita je imala najromantičniju prosidbu u povijesti svijeta. “Stavi me kao znak na srce, kao pečat na ruku svoju, jer ljubav je jaka kao smrt, a ljubomora tvrda kao grob. Žar je njezin žar vatre i plamena Jahvina. Mnoge vode ne mogu ugasiti ljubav niti je rijeke potopiti. Da netko daje za ljubav sve što u kući ima, taj bi navukao prezir na sebe” (Pj 8, 6 – 8). Od svih biblijskih tekstova, Pjesma nad Pjesmama najljepše i najtočnije opisuje tu postojanost i vjeru u ljubav. To je ona The ljubav o kojoj su od pamtivijeka pisali pjesnici u besanim noćima. To je ljubav koja nadilazi samu sebe. To je ljubav koja oživljava. To je nada. Dalijova ljubav me zaprepastila i to u tolikoj mjeri da sam si počela postavljati pitanja o kojima nikada prije nisam ni razmišljala. Dopustite mi da neka od tih pitanja iznesem i ovdje. Bi li se Melita jednako brzo oporavljala da nije bilo Dalija koji je svaki dan uz nju? Bi li se Melita probudila iz kome da nije bilo njega koji joj je govorio uz bolesničku postelju ne gubeći nadu? Bi li Melita uopće preživjela da je netko nije volio? Ustvari, smatram kako bi vam Dalijo bolje ispričao cijelu priču. On je prigrlio Melitino stanje i poistovjetio se sa njenom nesrećom, dok ja, priznajem, nisam bila dovoljno hrabra za to. Zato ga smatram ne samo boljom osobom nego i boljim teologom od sebe. Jer sam slaba. Jer se nisam mogla sa ljubavlju nositi sa Melitinom nesrećom. Bila sam loša prijateljica. Rijetko sam zvala Dalija jer me bilo užasno strah čuti loše vijesti. Kada se Melita napokon probudila iz kome i otišla u Krapinske toplice, a posjete su joj postale dopuštene, nisam imala snage otići. Nisam mogla podnijeti pomisao da ću je vidjeti nepokretnu na krevetu kako samo trepće očima. Tko je onda bolji? Studentica teologije ili deklarirani ateist? Onu koju je strah i koja sumnja ili onaj tko vjeruje i voli? Propovjednica ili Zaručnik?

* * *

„I Jahve vrati Joba na prijašnje stanje, pa mu još udvostruči ono što je posjedovao. Jahve blagoslovi novo Jobovo stanje još više negoli prijašnje. Imao je sedam sinova i tri kćeri. Poslije toga, Job doživi dob od sto četrdeset godina i vidje djecu svoju i djecu svoje djece do četvrtog koljena. Potom umrije Job, star, nauživši se života“ (Job 42, 10 – 16). Nemojte krivo shvatiti, ovaj citat ne znači kako se Melita u potpunosti oporavila. Ipak je nesreća bila relativno nedavno. Ovaj tekst iz Joba je izraz moje želje da Melita ipak ozdravi i pronađe onu istu životnu strast koju je imala i prije. To je također izraz moje želje, ma koliko ona bila apsurdna, da će, na neki način, svi koji pate biti utješeni. Da će se njihova patnja, ma koliko to bilo glupo za pomisliti, a kamoli za reći, ipak na neki način isplatiti. Prije nekoliko dana sam se prvi puta čula sa Melitom na telefon. Ona može sada može reći samo ‘da’ i ‘ne’. I teško pomiče desnu stranu tijela. Ali ipak napreduje. Osoba za koju sam prije pola godine mislila da će umrijeti na putu do bolnice, sada se opravlja.

* * *

Ovu priču sam povezala sa tri starozavjetna spisa – Propovjednikom, Pjesmom nad Pjesmama i Jobom. Kroz njih mi je ideja bila predstaviti tri stadija kroz koja prolazimo kada nam se dogodi ovakva nesreća. Propovjednik označava neminovnost patnje i njen besmisao. Otuđenost od ostatka svijeta. Pjesma nad Pjesmama jest potencijal koji nosimo u sebi i koji možemo pružiti sebi i drugima kada patimo. To je ljubav. Job je komponenta koja predstavlja nadu u beznađu patnje. Ustvari, u mojoj priči Job može predstavljati i onu duhovnu komponentu. Može predstavljati vjeru. Zato oni koje je moja priča nadahnula, mogu sada u samoći promisliti o njoj i o svojim iskustvima, a oni koji su vjernici se mogu pomoliti. Ali bih htjela da završimo sa tišinom. Tišina nadahnjuje.