Piše: Edit Glavurtić

Po čemu se prepoznaju posebni, iznimni ljude i koja su mjerila po kojima se procjenjuje nečija osobitost? U misli mi dolaze sportaši koji obaraju svjetske rekorde i osvajaju medalje, i glazbenici zbog kojih ljudi hrle na stadione i u koncertne dvorane. Umjetnici čijim se slikama i skulpturama divimo u muzejima i galerijama, izumitelji i pronalazači, duhovni vođe koji su uzor mnogima. Sve su oni posebni – cijenjeni, omiljeni i opće prihvaćeni. Mnogi od njih uživaju privilegije i žive u lijepim kućama, voze skupe automobile, druže se s odabranim ljudima, i posjećuju odabrana mjesta.

Ipak, neću pisati o njima, nego o mojoj teti Katji iz Solina.

Jako bi se začudila kad bi znala da je tema moje priče. Ona ne živi u elitnom dijelu grada već u običnoj stambenoj zgradi, malo dotrajaloj od vremena, vozi se gradskim autobusom, ne nosi skupu odjeću, a koliko znam nikad nije skladala simfoniju, naslikala remek djelo ni postavila neki rekord. Usprkos svemu tome, ipak je i iznimna, i posebna.

Prije desetak dana izašla je iz bolnice, pa sam je nazvala da pitam je li bolje, i kako je izdržala ona dva tjedna u bolničkom krevetu.

Odgovor je bio „ a, bilo je jako lijepo, svi su prema meni bili ljubazni i dobri, a što se mora, nije teško“. U drugoj okolnosti, kad je pitam što sprema za ručak, kaže „ danas imam krasan ručak, nekoliko friganih srdela“. Ili „ odličan ručak, blitva na lešo i kuhano jaje“. Kad je teti Katji prije nekoliko godina nenadano umro muž s kojim je trebala slaviti zlatni pir, začudila sam se snazi s kojom je sve to podnijela, i oporavila se, prilično brzo. Uz riječi „ja sam sretna zbog dugih godina šta smo bili skupa, bio je on dobar muž. Zna dragi Bog zašto ga je uzeo. Možda bi bio bolestan, pa ga ja ne bi mogla njegovati, pa bi sve bilo samo gore, ovako… treba imat povjerenja da je dobro kako Bog odredi.“

Drugim riječima, kad god nazovem tetu Katju, sve je dobro. Nikad me nije kritizirala, ni moralizirala, nego bi svaki put izvukla iz mene ono najbolje, ohrabrila me i nasmijala. Ništa nije tako strašno ni teško, jer ona uvijek poznaje nekog tko se iz puno teže situacije živ i zdrav izvukao, i zapravo ne treba brinuti, jer bit će što će biti, a što se mora – nije teško.

Po optimizmu i vjeri koje na zarazan način prenosi dalje, za mene je teta Katja puno posebnija nego da se uklopila u neki od društveno prihvaćenih kalupa uspješnosti i iznimnosti. Jer je stvarna žena, s čijom lijepom riječi mogu računati kad god mi treba podrška, i malo ohrabrenja.

Biti poseban zapravo znači biti svoj, izdvojiti se iz gomile, biti po nečem drugačiji. Nije to samo privilegija onih o kojima čitamo u novinama, i koje gledamo na televiziji. Svatko na poseban način može odgojiti djecu, voljeti supruga, poštovati i podržati prijatelja, obavljati svoj svakodnevni posao, ispeći kolač, nekoga ohrabriti, saslušati.

Otkriti ono u čemu je osobito dobar, pa svoj dar dijeliti i umnožiti.

Iz tog dijela sebe svijetliti, kako to cijeloga života čini teta Katja.

Jednom, dok je još bila vrlo mlada djevojka, jedna časna sestra rekla joj je „Katja ti ćeš biti uho za slušanje, to je tvoj dar, i ljudi će ti se povjeravati. Nikad nemoj reći da nemaš vremena, i da ne možeš, jer to je tvoje poslanje“. I tako je teta Katja cijeloga života slušala: tuđe brige i radosti, boli i poraze, strahove i tegobe… i umjesto da je sve to optereti, ona je ostala vedra, i nepokolebljiva u svom unutarnjem miru.

Jer je išla svojim putem, djelujući iz dna bića, pa otud radost i povjerenje koje nemaju potrebe za daljnjim pitanjima i objašnjenjima.

U ovim predbožićnim danima svima vam želim da otkrijete svoju posebnost, stvarnu i prisutnu, iako prečesto zanemarenu, i time umanjenu.

Otpuhnite s nje prašinu, prigrlite je, i podijelite. Možda će biti borbe dok ne dođete do tog dijela, dok sami ne povjerujete da je neka potisnuta osobina zapravo dar. Ali tko može zabraniti ruži da cvjeta? Slavuju da pjeva? Snijegu da pada? Rukama da grle? Lampi da svijetli?

Uživajte u svojoj posebnosti, recite joj veliko DA i HVALA, a zatim krenite prema ljudima. Otprilike tako kako je mene naučila teta Katja.