Piše: Edit Glavurtić

Znam sve o tome, o velikim gužvama na cestama, dugim čekanjima na graničnim prijelazima, o osjećaju radosti i miline koji se razliju srcem kako se smanjuje broj kilometara do kuće.

Možda su to trenuci kad se najbolje osjeća smisao riječi dom.

Mjesto gdje me s ljubavlju čeka netko moj.

Tko je pripremio moje omiljeno jelo i najdraži kolač, pa na svježe presvučenu posteljinu položio još i tople čarape, za svaki slučaj.

Divan je osjećaj povratka kući, kao da se svi tereti zajedno s godinama negdje putem istope i nestanu, i ništa nije važno nego napokon se dobro naspavati.

I probuditi u krevetu u koji nečija dobra ruka ujutro donese čaj ili kavu, skloni uvojak s čela i kaže „Ma, ne brini ništa, sve će biti dobro!“

Slike su to koje zauvijek nosim sobom, gdje god me put odnese.

I traju, a vrijeme ih ne umanjuje, ni kad one dobre ruke više nema, a uspomene su jedino utočište djetinjem zakonu i bezbrižnosti.

A davno izgovorene riječi „sve će biti dobro“ nekim čudom nađu svoj put do mog umornog uha uvijek kad ih najviše trebam, kao san i kao molitva nekog tko nada mnom nevidljiv bdije.