Piše: Kruno Čudina

Početi jako dobro vidjeti kako si se promijenio (i to u određenom kratkom periodu, od nekih dva-tri mjeseca, recimo), neobična je to senzacija, unosi u čovjeka nekakav iskrivljeni osjećaj, umalo privid kontinuiteta; nazvat ću ga kolateralni kontinuitet.

To i nije neka novost u mene, to zapravo ne izgleda, nema sliku pa i nije ništa posebno , tek je manje mutna svjesnost o tome kakav jesi i što je to što bi mogao biti. Da, ta bistrina je mutna. Samo su te neke radnje, koje i inače prakticiraš, drugačije izvedene.

Evo, sad već pišem u krevetu, prijatelji moji dragi koje ne znam! Poput starog Ludwiga kad u onom filmu zapisuje note, slomljen u krevetu, vezan još jedino za taj nacrt u svojem krilu – nacrt koji nema odraza.

Sa pjesmom se ništa nije promijenilo – uvijek je to jedna i ista pjesma koja svira, na istom mjestu, iz iste kutije odzvanja.

Sa ljudima je isto, baš kao što su ljudi isti, svugdje i svagda. Imao sam ih već tonu u sebi, imam ih još uvijek tonu u sebi. Jedina razlika je moja težina dok mi je kretanje aktivno, stvarno, dok lutam tako, sjena istog prostora, istim prostorom dakle, posve mjerljivim, do zadnje male mjere koja postoji nam. Ali tko bi mjerio. To se samo zna, pratiš se a da ne buljiš. Opet taj kolateralni kontinuitet.

I sve što se dešava – konstantno je novo. Pa su gubljenja i dobivanja jače osjetna (nimalo je bitno je li to tek opsjena, i ona je osjetna). A red i napredak ne postoje na granici, samo sloboda gledanja kroz ogledala. Sve veća kako sam duže ovdje. I sad, kada već ležim u krevetu dok pišem, sad već nestao je odraz. I nema što bih mogao, što ne bih, nema zavjese koju diže vjetar, ne u smislu da bi bili ja (na bilo koji način bili išta od mene, do mene, uz mene, kroz mene, kako vam već odgovara to zamisliti). Tako su samosvojni, samostojni; moja je sloboda ona gledanja takve zavjese, i takvog, opet, razumljivo, drugačijeg, gledanja vjetra koji je podiže; drugo je to gledanje – gledanje vjetra. Ono diže zavjesu.

Da, oduvijek sam na granici, sada si to lakoćom svjedočim. I nikad neću prijeći granicu, nikad zakoračiti niti na jednu stranu; nema se tu kamo, ne meni. Ta sloboda gledanja, to sam ja, granica sam ja i zato imam slobodu gledanja, prijatelji moji najdraži koje ne znam, koji me ne znaju – jer granice i nema, ne kao slike, ona se zamišlja (dostojno nedovoljno, daleko je to od prikaza, slike), pa onda tek zacrta na papiru svog uvjerenja.

Linija, vijugava, ravna, kako već krajolik dopušta. Katkad i on. No linija je opet fantazija postrance. I zato linija može slobodno gledati, ne zrcali se, nema od čega, onkraj je svih osjetnih obrisa.

Ja vidim samo neki lik u ogledalu na zidu. On vidi sve drugo u onoj zavjesi od vjetra. I neće on nikada počiniti pjesmu, ima tu jednu pjesmu ovdje, da je uvijek čuje, jedna je dovoljna.

I tako volim, dok sve ne stane.