Dr. Jadranka Brnčić, profesorica je književnosti koja se bavi teorijom književnosti i hermeneutikom, a na Filozofskom fakultetu predavala je na kolegiju Biblijska poetika. Danas predaje na Teološkom fakultetu Matija Vlačić Ilirik hermeneutiku prevođenja Biblije, intertekstualan dijalog tekstova i problematiku biblijskih simbola. Studirala je francuski i ruski jezik s književnostima na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je doktorirala temom “Ricoeurovo tumačenje biblijskoga teksta”. Piše znanstvene, stručne, publicističke i književne tekstove te prevodi. Objavila je knjige: Anđeli (Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1998,22003), Vezan u snop života (Mozaik knjiga, Zagreb 2002), Biti katolik još (Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb 2007), Razmjena daljina (Hrvatsko haiku društvo, Samobor 2008), Franjina Pjesma stvorenja (Svjetlo riječi, Sarajevo 2012).

Razgovarao: Nikola Knežević

– Kako vidite ulogu Religija u procesima normalizacije odnosa – pomirenja u Regionu i konkretno ulogu Rimokatoličke crkve?

Dr. Jadranka Brnčić: Glavna misija monoteističkih religija, prisutnih u našoj regiji, jest stvaranje preduvjeta i struktura pomirenja te pridonošenje normalizaciji odnosa kako među ljudima, pogotovu žrtvama trauma, tako i među pripadnicima različitih naroda, religija, kultura. Kada bi se pripadnici tih religija, pogotovu njihovi duhovni i administrativni vođe, doista angažirali u življenju te misije, doprinos vjerskih zajednica bio bi golem i od ključne važnosti. Ponajprije do ratnih i inih sukoba najvjerojatnije ne bi uopće ni došlo, ili bi čišćenje povijesnoga pamćenja, liječenje trauma, uvažavanje drugih, uspostavljanje suradnje bili živo na djelu. No, očito da većini vjerskih vođa takva misija nije prvi zadatak, nego su poslušnici sprege ideologije i religije te religije i nacije – riječju: vlastitih uskih političkih interesa. Stoga religije u našoj regiji prije doprinose kočenju pomirenja i normalizacije odnosa, nego njihovu ozbiljenju. Eklatantan primjer je stav Katoličke crkve o uvođenju ćiriličnog pisma u Vukovaru. Čak i ako ljudi koji su doživjeli teške traume dok njihovi agresori možda još slobodno šeću gradom, mogu ćirilično pismo prepoznavati kao simbolički topos koji ih podsjeća na proživljeno, crkvena hijerarhija nije ništa učinila da im pomogne da procesuiraju svoje traume niti se založila da eventualni agresori budu privedeni sudu, nego inzistirajući na opstanku trauma, pridonosi njihovu produbljivanju.

– Koliko se Religije u Hrvatskoj i susednim zemljama zalažu u procesima tranzicione pravde i kakav je njihov pristup prema žtvama? Često je u pitanju selektivan pristup, kako ga prevazići?

Dr. Jadranka Brnčić: Svaki je rat trauma i svaki i najmanji zločin zagađuje kolektivno pamćenje naroda u kojem se dogodio. Dokle god ne priznamo da je i među nama, Hrvatima, Srbima, Bosancima – svejedno, bilo ljudi koji su sami činili ili ne osuđivali zločine, očekujući da oni drugi to prvi priznaju, teško da ćemo uopće ući u proces tzv. tranzicijske pravde.

Ni danas, dvadeset godina nakon pada u “nacionalne demokracije”, kao da i dalje živimo u stanju rata, a k tomu se pojačala žrtvenička mitomanija. Religijska sjećanja na zlo drugih i dalje bujaju u obredima i simbolima. Te obrede i simbole podržava nacionalna teologija čije je središte žrtva i viktimizacija. Sav naš prostor i obitavanja i sjećanja postao je spomenički prostor vlastite žrtveničke memorije. Dokle god kao vjernici nismo u stanju suosjećati sa žrtvama zato jer su žrtve a ne zato jer su pripadnici ove ili one etničke skupine, teško da se uopće smijemo nazvati vjernicima. Jedini način da kao vjernici pridonesemo tranzicijskoj pravdi jest da postanemo istinski vjernici. Dakle, ono što je nužno jest nova evangelizacija.

– Na koji način posmatrate i dalje veoma prisutno nasilje, verski eksremizam i šovinizam u zemljama Zapadnog Balkana? Da li se razlog može između ostalog tražiti i u ideologizaciji, odnosno politizaciji dominatnih konfesija/Religija?

Dr. jadranka Brnčić: Najezda religioznosti bila je kolektivnog, društveno-kompenzatorskoga, kulturnog i oportunističkog, etno-mobilizirajućega karaktera te podrazumijevaše prije konfesionalnu negoli vjersku deklarativnost. Povezana s isticanjem nacionalnog identiteta, takva religioznost i dalje hrani sakralnu nacionalističku retoriku, a folklorni religijski elementi postaju važnijima od duhovnih. Pritom sve tri glavne religijske denominacije na prostoru bivše Jugoslavije – katoličanstvo, pravoslavlje i islam – često služe kao društvena mimikrija.

– Da li smatrate da je prostor zapadnog Balkana – postkonfiktno društvo ili se nalazimo u društvu gde je konflikt zamrznut?

Dr. Jadranka Brnčić: Živimo u postkonfliktnom duštvu stoga što i dalje naše pamćenje hranimo negiranjem vlastite odgovornosti za konflikte koji su do rata doveli i koji se perpetuiraju stvarajući platformu za nove sukobe. Nismo osvijetlili sve aspekte o tome što nam se dogodilo u posljednja dva desetljeća. Nužno je da se bavimo ratom i traumom, da razumijemo uzroke i posljedice, ali je isto tako važno da razumijemo koji su mehanizmi u pozadini te traume. Nužno je da razumijemo i što se događa danas. Nužno je da potpuno dekonstruiramo, pa čak i destruiramo koncept tranzicije, koja se na kraju svodi na tranziciju u oligarhiju (a ne u demokraciju kako su nam obećavali) i u brutalan kapitalizam. (Izvor:http://www.religion-and-peace.com)