Piše: Edit Glavurtić

Sretni su oni koji nisu osjetili što znači živjeti u blizini nekog čije je srce hladno, do kojeg ništa ne dopire. Ni suze, ni nevolja, ni radost, ni uspjeh… baš ništa.

Takav čovjek živi u svijetu u kom je sam sebi dovoljan, a od života se ogradio visokim zidom.

Andersenova Snježna kraljica, jedna od najljepših ikad ispričanih priča govori baš o tome: o srcu koje se zaledilo, i drugom srcu koje je krenulo na neizvjestan put pun opasnosti, da ono prvo srce ljubavlju i suzama otopi. I čudo se zaista dogodilo.

Mala djevojčica: toplina, nada, humanost, ljubav pobjeđuju Snježnu kraljicu, koja je hladnoća, razum i indiferentna inteligencija.

Od topline ljudske suze ledeni dvor ponovo postaje ono što jest: savršena geometrija i pustoš bez života. Život je drugdje, na suncu, u prozoru s ružama gdje cvate ljeto, a djeca su ponovo u srcu djeca.

Zašto je sve što je moguće u pričama, u stvarnom životu toliko komplicirano, pa se sretnom kraju ne možemo ni približiti?

Pa svi su odgovori tu, dobri i ispravni, a ipak, suze ne djeluju, ništa ne djeluje, i svi su na gubitku. Znam da se zaleđeno srce ponekad na taj način brani: od neprihvaćanja, neke stare boli, ili straha od nove povrede.

Ali prečesto ljubav nije dovoljna, ili je srce okovano ledom već mrtvo, a da čovjek toga nije svjestan. Jer… moguće je živjeti bez srca, život to neprestano dokazuje.

I sama sam bila glavni lik takve jedne priče, u djetinjstvu, mladosti, i dobrom dijelu zrelosti, sve dok u jednom trenutku prosvjetljenja nisam shvatila da je trud uzaludan jer je ludo očekivati da netko da nešto što nema. Ta me spoznaja oslobodila jednako koliko me prethodna nada izmrcvarila, nadajući se i čekajući, samu sam sebe samu uvijek iznova ranjavala, s prazninom punom jalovih očekivanja jednostavno više nisam mogla dalje.

Riječi „Volim te, zlato moje“ došle su za mene prekasno.

Gotovo četrdeset godina sam ih čekala, i kad ih je napokon bolestan, nerazgovjetno promrmljao u telefonsku slušalicu, jedan jedini put u životu, dva mjeseca prije smrti, one su prošle pored mene i rasplinule se u ništa. U prazan prostor u kom se nas dvoje onako različiti nikada nismo uspjeli sresti, a u kom se bezvezno raspršio i izgubio cijeli jedan život.

Ja te riječi jednostavno više nisam osjećala, bilo je prekasno, oboje smo izgubili.

Na kraju je ostala samo tuga zbog propuštenih prilika, sveg onog toplog i dobrog što je između mog oca i mene moglo biti, a nikada nije bilo.

Na žalost, ova priča nije samo moja. Uloge mogu biti drugačije podijeljene, i raznovrsne: muž – žena, brat – sestra, otac – sin, majka – kćerka… i uvijek je jedan indiferentno i nadmoćno hladan, a drugi vjeruje da i u blizini ledenog srca može prolistati zeleno drvce života.

I cijelog se života ne prestaje nadati, pristajući na razočaranja, često do samog kraja. Što su ljudi bliži, i bol je veća, pa postaje dio života, prisvojena kao nešto osobno, intimno, kao zalog jednom osmjehu, zagrljaju, lijepoj riječi koji će se jednom, možda dogoditi.

Pa sad… sve je moguće, ja vjerujem u čuda.

I vjerujem u priče sa završetkom sretnijim od moje. I u mudrog Andersena koji poručuje da je misterij života zapravo bajka, sa završetkom kog svatko piše sam.