Živ sam, uistinu, i vi ste ovdje!

Pjesma nam tek preosta, kad sve uze ona sila prosta
što poslije crne noći prerezana kobnog sloga
svrši u strašnoj drami, smrti, i jadu što se srami.

Ali riječ je milost, lice Boga, zvijezde plamen
duša je sjena srca, vječne nam ljubavi stamen.

Makar i sve svršeno bilo, što god da se snilo
i po sreći ili kako drugo već riječi svilo
stih je opet nama zapet znamen, međaš kamen
i materinsko krilo duši milo..

(Sergej Jesenjin (3. 10. 1895. – 28. 12. 1925.)