Piše: Edit Glavurtić
Slikovnost: Pavel Bergr

U vječnom traženju balansa između uma i srca, čini se da srce gubi bitku. Ocrtava se to na zatvorenim i tmurnim licima na ulici, u tramvajima, dućanima.

Previše razmišljamo i brinemo, previše želimo i kontroliramo, radimo, žurimo se… i možda se u svemu previše trudimo. Vremena su teška i nesigurna, razlozi za strah opravdani, no oštre bore na čelima i oko usana put su u depresiju i bolest, i karta za smjer u kom nitko ne želi putovati.

Sve je postalo sivo i jednako, sve je manje spontanosti, i jednostavne opuštenosti, osjećaji su potisnuti, svatko se sakrio iza svog zida.

Razum vlada i strahuje, a srce spava odustajući od snova, smijeha i boja. I sama sam povremeno malodušna, ne znam odgovore, nemam ključ, bojim se.

Onda pomislim kako moje dragocjeno vrijeme prolazi, i ne znam koliko ga je još ostalo, pa me uhvati pravi strah. Drugačiji od onog uobičajenog, s kojim sam se već sprijateljila. Kad dođem do ruba pomislim da bi možda bilo dobro pustiti… jednostavno pustiti, pa nek me nosi, neka kroz mene teče, i ne zadržava se.

Na ono što dolazi ionako ne mogu utjecati.

Mogu odabrati da mi srce bude kompas. Mogu otpuhnuti prašinu s malih snova, i nastaviti vjerovati u velike, pa tko zna? Mogu prestati brinuti hoće li me tko pogrešno razumjeti ako prva pružim ruku ili nacrtam srce, mogu stvarati iz onoga što imam čak i ako je to malo, mogu okupiti prijatelje i ispeći kolač, mogu preko ovog visećeg mosta prijeći ako zamislim da me na drugoj obali čeka nešto lijepo i dobro.

Zapravo, mogu dosta toga ako se vratim u predjele srca, pustim se, i… vjerujem.