Piše: Edit Glavurtić

Ispraćala sam ih i dočekivala na razne načine, ali nikad ni jednu nisam prespavala, iako ih je bilo nekoliko koje su zaslužile upravo takav tretman. Ponekad sam u polušali govorila da ću to učiniti, ali nikad ozbiljno, jer se s mojom vjerom u život i ljubavi prema njemu činilo kao svetogrđe ne nazdraviti mu u ponoć.
Pomalo vremenu koje prolazi, pomalo onom što mi je donijelo, a najviše samoj sebi koja sam se u svemu snalazila kako sam znala i mogla, nekad bolje, nekad gore.

Slavila sam na razne načine; s velikim ili malim društvima, na gradskim trgovima, u kazalištu, restoranima ili kod kuće, bila sam i domaćica i gost, nekoliko sam se puta smrtno dosađivala i gadno pomiješala čašice, jednom sam se jako prehladila, triput s dočeka odlazila pravo na posao, a čak dvaput staru sam ispratila sa čašom pjenušca u lijevoj i kistom u desnoj ruci, slikajući, i u ponoć nazdravljajući samoj sebi.

U međuvremenu sam otkrila da najviše volim doček udvoje, kod kuće.
I nenadani gosti su dobrodošli. Uvijek se dotjeram (nije Nova svaki dan!), pa malo plešemo uz evergrine, zvecka moj fini porculan i kristalne čaše, gledamo vatromet, nazdravljamo godinama koje su prošle.
Čak i kad nisu bile najbolje, uvijek su bile dio naših života, i mi smo u njima ostavljali svoje tragove; katkad bolne i pune otpora, katkad nepromišljene, ali i one vedre, pune ljubavi, povjerenja i obilja. Jer oduvijek je tako bilo da se dobro i loše u stopu prate, i da su različite strane istog novčića što se možda najbolje osjeti baš u noći prijelaza, kad s vremenske distance, blagonaklono gledamo unazad.

Da, volim čekati nove godine, jer su pune obećanja koja vjerojatno neće ispuniti, ali to ne umanjuje nadu. Ja kao dijete očekujem da će svaka biti bolja od prethodne. Slatka kao fina pjenica princez krafne, bogata kao mjehurići pjenušca, vedra kao Štrausov valcer, i nezaboravna kao ponoćni poljubac. U to ime – živjeli!