Piše: Mate Bašić

Stremljenja prema pravednoj težnji mladih (sredovječnih) “hrvatskih književnika u pokušaju”, ustvari uz to i trudbenika na polju inženjera duša iz pasivnih krajeva naših republika i pokrajina, odnedavna se sve češće vijore i u kontekst Mlade Bosne i navodno avangardno smišljenoga veliko-srpskoga atentata Gabrijela Principa na carskoga austro-ugarskoga prijestolonasljednika Ferdinanda, njegovu trudnu ženicu i nekih tipova okolo njih pokraj Latinske ćuprije davne 1914. godine u Sarajevu. Kako se bliži stota godišnjica početka jednog općeg krvavog masakra, tako onda i naš siroti novovjeki “Andrić/Krleža/Kiš/Pekić” ništavnih 11 mjeseci prije obljetnice kapitulacije Njemačke (što on naziva “potpisivanjem primirja” vjerojatno slijedeći taktiku “velikih poteza malih naroda” u trajno uzavrelom “balkanskom” kontekstu), piše još jedan kolumnistički literarno-politički skeč.

Po naslovom ”Godišnjica 1914. kao obiteljski spomendan”, Miljenko Jergović u ”Jutarnjem listu” (31.12.2013.) piše: ”Principov kuršum pogodio je u srce stvari, ali i da je promašio, da su se mladobosanci i te nedjelje bavili proučavanjem i prevođenjem Walta Whitmana, kao što su to činili drugih nedjelja, izbio bi Prvi svjetski rat. Prije ili kasnije, već bi se našao dobar povod. Ali kako je Gavrilo, ipak, ustrijelio Ferdinanda i Sofiju, i time svoj grad i svoju zemlju (Bosnu, naravno) učinio važnijim nego što su, zapravo, bili, a s njima i sve druge južnoslavenske zemlje koje će nakon 1918. ući u zajedničku državu, u priči o europskoj stogodišnjici ni mi nismo tek epizodisti ili siromašni rođaci s ruba Europe.”

Istini za volju treba napomenuti tek par notornih stvari:

1. nitko od članova velikosrpske terorističke organizacije znane pod imenom Mlada Bosna nije prevodio Walta Whitmana, osim Ive Andrića i to “u pokušaju”, koji se čovjek u doba prije i poslije tzv. Sarajevskoga atentata ionako lamatao negdje na relaciji Zagreb-Beč-Krakov-Zagreb;

2. Tin Ujević ni slučajno nije bio član Mlade Bosne, ali jest preveo Whitmanove “Vlati trave”, međutim znatno kasnije (1951.) od tzv. Sarajevskoga atentata, kada je – kako naš pisac tvrdi – “Principov kuršum pogodio u srce stvari, ali i da je promašio, da su se mladobosanci i te nedjelje bavili proučavanjem i prevođenjem Walta Whitmana, kao što su to činili drugih nedjelja, izbio bi Prvi svjetski rat”;

3. Walta Whitmana, “oca slobodnoga stiha”, jednoga čovjeka daleko čudnijega od pokojnoga Jože Severa i Augustina Ujevića zajedno, rođena početkom pretprošloga stoljeća negdje daleko od istinske “balkanske” i “zapadnobalkanske” stvarnosti 1819., nenamjerno preminula 1892. (tik uoči zagorjenskoga rođenja našega stasom ne baš, ali načelno najvećega sina naroda, narodnosi i etničkih skupina i priručnih manjina, što je, molim lijepo, tek usputna digresija), prevodili su – osim narečenoga nobelovca “u pokušaju”, još samo Ljubo Wiesner, Slavko Cihlar i Vladoje Dukat, ali – po nevolji – ni jedan od njih nije imao veze ni s Mladom Bosnom, a čini mi se ni s Jugoslavenskim odborom. Posebno ne s tzv. Sarajevskim atentatom, čije domete ”klasik” opisuje ovako:

“Priča o Mladoj Bosni pretvorila se u jednu od onih legendi na kojima se provodi nacionalna i dnevnopolitička diferencijacija. Ako si Bošnjak, žalovat ćeš u princa, a ako si Srbin, bit ćeš na strani Gavrila. U oba slučaja nedvosmisleno i do kraja, baš kao da je raspored uloga zakovan za sva vremena, upisan u nacionalno samoodređenje, i kao da se naš doživljaj svijeta nimalo ne razlikuje od doživljaja onih koji su živjeli prije stotinu godina.”

Ovakvo strašno sramoćenje loše obrazovanih i loše obaviještenih wannabe nobelovaca, raspojasanih u našoj medijskoj kloaki, koji na temelju upravo navedenih fantazmagoričnih neznanja premudro i dalekosežno vide da je riječ bila o “kratkom dvadesetom stoljeću, u kojemu je Europa temeljito etnički očišćena”, a gdje, opet citat, s izazivačkom sigurnišću zaključuju: “A što je s Hrvatskom? Kako će u ovoj zemlji biti obilježena jedna europska obljetnica, i što za nju znače pucnji u Sarajevu? Ako je suditi po onom što čitamo u novinama ili onom što se može vidjeti na Hrvatskoj televiziji, odgovor je: ama baš ništa?”

Ipak nešto – dodatak o slobodnom stihu