Piše: Filip Mursel Begović

Neka od manjinskih prava zastupamo, za neka se borimo, a neka nas zbunjuju. Tko ne bi ustuknuo pred slikom mladog homoseksualca kojemu se na gay prideu u Zagrebu u lice agresivno unosi razjareni B.B.B. pit bull, a ovaj mu prkosno odgovara: „Pa kaj oćeš – moja guzica, moja slobodica!“ Ovaj prilično nadrealni događaj na svoje oči svjedočio sam kao novinarski izvjestitelj na okupljanju, odnosno masovnom protestnom ljubljenju LGBT populacije pred Zagrebačkom katedralom početkom 2013. godine. Tako je to bilo na užarenoj liniji razgraničenja između heteroseksualaca i homoseksualaca. Nešto dalje, grupa vjernika upadljivo je molila „Zdravo Marijo“ i „Oče naš“ ispred ulaza u katedralu, u rukama držeći zapaljene svijeće sa hrvatskim grbom i veliki transparent na kome je bila slika Isusove majke Marije. Upitao sam ih zašto stoje pred ulazom u katedralu. Odgovor je bio: „Branimo Isusa od pedera!“

Međutim, ako zanemarimo ova komediografska, a u biti otužna zapažanja, dolazimo do konstatacije da je u sklopu aktualnih polemika u vezi manjinskih identiteta riječ zapravo o nacionalnim, vjerskim i spolnim manjinskim pravima, a što se uoči i nakon Referenduma građanske inicijative „U ime obitelji“ u vezi pitanja: „Jeste li za to da se u Ustav RH unese odredba da je brak životna zajednica muškarca i žene?“, sve trpa u isti koš. E, upravo je to nekima malo teže shvatljivo. Neki se manjinski „tretmani“ naprosto teško mogu svesti pod zajednički nazivnik.
Miješanje manjinskih identiteta i sekularno uređenje države

Iz moga rakursa, primjerice, pravo padanja na „sedždu“ i pravo na bosanski jezik, pravo na mjesto za molitvu u pravoslavnoj crkvi na Cvjetnom trgu i uvođenje dvojezičnosti, pravo na izučavanje Tore u židovskoj zajednici i mogućnost da židovska djeca pohađaju svoju školu, pravo na pjevušenje Hare Krishna mantre na Trgu bana Jelačića itd. – ne bi trebalo miješati s pravima LGBT populacije. Međutim, pogled iz moje perspektive, za koju bi neki rekli da je „uvjetovana“ religijskim, pa time i konzervativnim gledištem, nije nužno obavezujuć za sekularnu državu. Pravo svake manjine jeste da joj većina ne govori šta da jede, s kim da spava, kojim pismom da piše, kojim jezikom da govori, kako da se moli Bogu ili koji će seks upražnjavati sa svojim partnerom. Riječ je o potpuno privatnim stvarima s kojima sekularna država nema ništa. Nadalje, pravo manjine da ne radi ono što radi većina, pravo ateista da ne budu teisti, pravo muslimana da ne budu kršćani, pravo homoseksualaca da ne budu heteroseksualci… Sekularna država, simplificirano objašnjeno, služi da kupi pare za struju, a ne da osigurava spas i pristup na drugi svijet.

Na ova pitanja treba odgovoriti, naravno dijalogom, a ne sukobom. Podijeljeni stavovi su mogući u svim pravcima, pa će netko iz svojih patrijahalnih i vjerskih zadatosti biti za građansku inicijativu „U ime obitelji“, a istom će biti protiv zabrane uvođenja dvojezičnih ploča u Vukovaru, čime se smanjuju ustavna manjinska prava. Iako se načelno slažemo da su radikali spremni izjednačavati vjersko, nacionalno i spolno te svim manjinama podjednako poručiti raus, trebaju li oni obdareni razumom pristajati na te zaključke i zanemariti mnoštvo podkonteksta koji se suprotstavljaju takvom viđenju manjinskih identiteta.

Naprosto je nemoguće zanemariti da su sve dominantne vjerske zajednice na našim prostorima uvriježeno složne oko, za svako društvo, uvijek prijepornih pitanja u rasponu od homoseksualizma do abortusa i eutanazije. Bili manjina ili većina, bez obzira na često licemjerje, isto možemo posvjedočiti kod svih etničkih grupa na Balkanu, koje su i dalje dominantno patrijarhalne i tradicionalne. Stoga, često se događa i neprihvatljivo poistovjećivanje retrogradnih patrijarhalnih načela sa onim vjerskim, a da one u stvarnosti zastupaju sasvim druge vrijednosti.

Također, teško je povjerovati u krajnje zaključke koji su nametani u hrvatskim medijima, ali i od strane nekih predstavnika nacionalnih manjina: „Danas homoseksualci, sutra Srbi i Židovi!“ Zanimljivo bi bilo čuti šta o tome misle čelnici Pravoslavne crkve u Hrvatskoj, ali i neki tradicionalni Srbin sa Korduna kojemu je vjerojatno draža pomisao na samoubojstvo od one da mu se sin oženi za muškarca. Oni su, naravno, uglavnom šutjeli jer ono što je uslijedilo bila je referendumska inicijativa za ukidanje prava manjina, konkretno dvojezičnosti, što se direktno odnosi na uvođenje ćirilice u Vukovaru. Ta inicijativa, druga u samo šest mjeseci, ujedno je opravdani argument onima koji tvrde da je u Hrvatskoj pitanje razumijevanja i poštivanja manjinskog prava ozbiljno narušeno.

U biti, bez obzira na podijeljena stajališta, iz perspektive sekularne države postavlja se pitanje da li bi trebala postojati mogućnost da se utječe na stečena manjinska prava, jer su ona u slučaju nacionalnih manjina ustavna činjenica, a što se tiče LGBT populacije nisu krivično djelo. Ako se državu pusti da određuje prava manjina pod argumentacijom da je to volja većine, govorimo li onda uopće o sekularnoj državi koja garantira manjinska prava? Ne postoji polukatolička sekularna država, kao što ne postoji ni polunevina djevojka. Ako je sekularna, onda se ne petlja u teološka pitanja i obrnuto. Iako se većina izjašnjava vjernicima, postavlja se i pitanje može li se država koja počiva na vjerskom moralu zvati sekularnom? Osobno, vidim razlike između manjinskih identiteta i nije mi milo kada se trpaju u isti koš, istom si postavljajući pitanje nisu li ono što ih objedinjuje neotuđiva ljudska prava za koja se većini ne bi trebalo dopustiti da ih umanjuje. Međutim, glavni razlog pokretanja inicijative ustavne zaštite braka u Hrvatskoj bila je glasna propaganda gay udruga o promjenama Obiteljskog zakona, a u smjeru reguliranja prava homoseksualnim parovima na usvajanje djece. Dakle, pravo na djecu i pravo djece, što je ponajviše zasmetalo heteroseksualnu većinu.

Nitko ništa nije imao protiv uređenja homoseksualnih zajednica i niti jedna inicijativa nije išla tomu u protiv. Postavlja se i pitanje može li sekularna država izjednačavati kapacitete i izvore prava samo zato što je neki skup ljudi homoseksualna prava proglasio manjinskima. Stoga je teško i sa stajališta sekularne države izjednačiti prava homoseksualaca i vjerskih manjina. S druge strane, uvjereni smo i da se sama gay populacija ne želi poistovjećivati sa vjerskim i nacionalnim manjinama. Gay populacija ima svoje pjesme, praznike, festivale i druge običajnosti i nemoguće je zamisliti nekog Bošnjaka, koji bi na kakvoj manjinskoj smotri, obučen u tradicionalnu muslimansku nošnju pjevao „Kad ja pođoh na Bentbašu“, a iza njega bi nastupio živopisni lik umjetničkog imena Žorž, koji bi prigodno otpjevao pjesmu Eltona Johna.

I još nešto, izrazito bitno, treba dodati čitavoj mreži suprotstavljenih pitanja. Iako je Katolička crkva (odnosno njena laička ekspozitura, među kojima se našao i jedan flower-power Hrvat musliman) tradicionalno očekivala da će dobiti podršku muslimana na Referendumu o definiciji braka, što se i dogodilo, ali potonji nisu primijetili da je definicija braka jednog muškarca i jedne žene jednim svojim dijelom protivna šerijatu. Isti slučaj je kada govorimo i o judaističkoj halahi. Iz perspektive islama i judaizma, druga polovina rečenice „brak je zajednica (jednog) muškarca i (jedne) žene“ nije točna jer, po vjerozakonu obje religije, brak je Bogom ustanovljeni ugovor između jednog muškarca i jedne ili nekoliko žena. Ovdje je bez sumnje riječ o katoličkoj definiciji braka, koja je u jednom dijelu suprotstavljena sa vjerozakonom islama i judaizma. Tu su nelogičnost primijetili zagrebački židovi i distancirali se od te vrste građanske inicijative iza koje se krije katolički vjerozakon.

Primjerice, iz perspektive islama i judaizma daleko je gore što je ljudima dozvoljen širk (obožavanje kipova i likova) nego istopolni seks, pa to još uvijek ne znači da bi sekularna država trebala spaliti sve katoličke i pravoslavne crkve ili hinduističke i budističke hramove, ali ni da je muslimanima i židovima zabranjen, uvažavajući dijalog sa kršćanskim zajednicama. Pravo na širk je neoutuđivo ljudsko pravo. Da ga je Bog htio spriječiti, ljudi bi bili u nemogućnosti da ga provode. Naravno, u šerijatskoj ili u halahičkoj državi širk se kažnjava gubitkom glave. No, mi ne govorimo o šerijatskoj ili o halahičkoj državi, a bome ni o katoličkoj, nego o sekularnoj. Stoga, čini se da je Bosna kudikamo sekularnija država, jer je gotovo nemoguće zamisliti da bi nekome palo na pamet da pokrene referendumsku inicijativu u kojoj bi stajalo: „Jeste li za to da se u Ustav BiH unese odredba da je brak životna zajednica muškarca i više žena?“ Što se Hrvatske tiče, iako takve tendencije nisu primijećene, neki bi muslimani i židovi mogli uskoro reći da im se nameće većinska katolička samovolja i da su njihova manjinska prava da u punini upražnjavaju svoju vjeru, stoga, ugožena. Iako definicija braka kao zajednice jedne žene i jednog muškarca u biti nije protivna šerijatu, već je u njem sadržana, građanska inicijativa isticala je i to da je riječ o prirodnoj(!) zajednici, čime bi mogli doći i do zaključka da se šerijatski i halahički brak smatra neprirodnim, a što može biti uvreda i za muslimane i za židove. Šta bi na to rekao srbijanski muftija Muamer Zukorlić koji se nalazi u bračnoj zajednici sa dvije žene? Vjerojatno bi ljutito rekao: ne petljajte se u naša vjerska prava i ne vrijeđajte islam. Time se vraćamo do stajališta da vjernicima nije prihvatljivo da se spolni, nacionalni i vjerski identiteti trpaju u isti koš, ali da postoji određena poveznica kada je riječ o narušavanju ljudskih prava.

Otvorena je Pandorina kutija, gdje je tu kraj? (Izvor: behar.hr)