Piše: Edit Glavurtić

Ljubomora može biti nezgodan osjećaj, žulja kao kamen u sandali. Prirodno joj nisam sklona, ali, svako pravilo ima svoj izuzetak.

Moj Bivši i ja još od studentskih dana dijelili smo istu strast za čitanjem i predano trošili svaki novčić na kupovanje knjiga. Godinama se sakupila lijepa biblioteka. Kad smo se rastali, podijelila se i biblioteka.

U selidbama koje su zatim uslijedile upravo su knjige bile najteži dio moga tereta. I zato sam se zarekla da ću posuđivati iz biblioteke, ali i da više neću sakupljati. Jer, u stanu u kom živim smjestila sam samo dio najvažnijih naslova, ostatak je na policama u ateljeu kog rijetko koristim, u drugom dijelu grada.

Što se dešavalo s knjigama Bivšeg nisam mogla znati sve dok ljetos nisam došla u Novi Grad gdje je on privremeno spustio sidro dok jedri između Austrije, Niskozemske i Njemačke. Kad ja tamo, imam što i vidjeti!

Cijeli jedan veliki zid u dnevnoj sobi pun polica s knjigama. Od vrha do dna!

I to još nije sve! Polovicu drugog zida zauzimaju knjige na njemačkom i engleskom. Znači, on je kao hrčak nastavio sakupljati i svoju biblioteku u međuvremenu utrostručio. Dakle, stvarno! Rekoh li ono da nisam sklona ljubomori?

Kako bilo, ozbiljno me štrecnulo u predjelu srca, mislim da sam gledajući onu Aladinovu čarobnu pećinu promijenila boju lica od svjetlo do tamno zelenog.

Zaražena sam čudnim virusom.

U djetinjstvu ni u čemu osim u crtanju i čitanju nisam ustrajala, sve bi mi brzo dosadilo. Igre s bebama od početka nisu bile moj fah, sakupljanje značaka i salveta prošlo je prije nego što je i započelo, jer svi oni cvjetići i ptičice tako su nalikovali jedan drugom da ih uopće nisam mogla razlikovati.

Ali zato… dan kad sam prvi put otišla u školsku knjižnicu i posudila Prvu knjigu dan je koji se pamti na jednak način kao što se pamti Prvi poljubac, Prvo ljetovanje s dečkom, i slične važne stvari koje se rade Prvi put.

Kasnije u životu, u prodavaonicama kozmetike, cipela i odjeće smrtno bih se dosađivala, dok sam u knjižare i antikvarijete ulazila kao u crkve.
Provodila sate listajući, mirišući, milujući omote, uspoređujući, birajući…

Nikad nisam znala kakav točno automobil vozi muškarac kog sam upravo upoznala. Nisam to stigla opaziti jer sam pokušavala neupadljivo doznati kakvu vrstu glazbe dotični sluša i koju je knjigu odložio pored kreveta prije spavanja?

U bečkim godinama neprestano mi je u rukama bila knjiga, osobito za vrijeme svakodnevnih vožnja metroom, pa se znalo dogoditi da se začitam, siđem na pogrešnoj stanici, i onda u čudu gledam gdje sam?

Udubljena u čitanje živjela sam živote glavnih junaka knjige. Stvarnost iz knjige često mi je bivala stvarnija i bliža od stvarne stvarnosti.
Prve ljubavi bile su mi Phileas Phogg, Stasio Tarkowsky i Crni Tomo Loborski.

U zrelijoj dobi stvar je postala vrlo ozbiljna kad su se pojavili Jurij Živago, Heatcliff, Kunderin Tomaš, Selimovićev Hasan, i baš svaki od Remarqueovih muških likova.

Ja zapravo ne pamtim dan svog života u kom nisam čitala. U tuzi i u sreći, na dane kad se život slavio, i u danima rastanaka i ispraćaja. Uvijek. Kad ne bi bilo vremena za više, a onda barem rečenicu, odlomak, ili stih.

Pa sve nešto razmišljam, kad bih dobila neki velik dobitak na lutriji najprije bih osvježila svoju biblioteku, a zatim? Zatim bih našla osobu kojoj bih platila da mi čita dok ja slikam. I to bi sigurno bio odlično uložen novac!

Ili, kao što bi moja dobra prijateljica na ovo rekla – Svatko jelud na svoj način!