Piše: Nataša Skazlić
Slikovnost: Barnett Newman

Meni najdraža boja je zelena i to duboka, tamna zelena, boja crnogorice, ali boja koja ima posebno mjesto u svima nama je, zasigurno, crvena. Ne moramo je voljeti, ali suviše je dobrih stvari obojano crvenim pa je volimo makar posredno. Jagode, trešnje, kutija Griotta, Lindor čokolada s mekanim punjenjem, čili, rajčice, jabuke, mašna za kosu naše djevojčice iz onih vremena dok smo joj još mi birali odjeću ili ona košuljica s brucošijade u kojoj sam bila kad me prvi put poljubio uz Rundeka u Moši … Za nacionalno svjesne tu su crveni kvadrati na sportskim dresovima, a za nostalgičare: “Crvenu maramu dobit ću ja i plavu kapicu (s crvenom zvjezdicom) tra-la-la-la …”. Samoživi dječaci od kojih pedeset maštaju o Ferrariju, crvenom naravno, a žene o onom buketu Mercedes ruža darovanog od nekog fatalnog tipa kojega se uopće ne bi sjećale, niti bi bio fatalan, da je potrajalo duže od trajnosti toga dara.

Crvena je: red, rdeča, rot, puniceus, rosso, rood, piros, rouge, ali i krvava i to s naglaskom na drugom slogu, s dugouzlaznim ‘a’, kako je izgovarala moja nona Pazinjanka pa sam ja imala “krvavu kotulicu” ili crvenu suknjicu. Naravno, crvena je i ljubav, vatra, strast … asocira na koridu, tango, flamenco, passo doble, salsu i još mnogo toga što nam podigne adrenalin.

Danas postoji vrlo specifična skupina ljudi koja prezire crvenu boju. Razlog je nepoznat, jer sve te prelijepe asocijacije koje sam nabrojala, a ima ih još, ukazuju da s njihovim poimanjem te boje nešto nije u redu … I tako, sjedi djevojčica na dvosjedu u dnevnoj sobi i gleda neku seriju ili novi spot Hladnog piva ili bilo što što već gledaju djevojčice od kojih deset godina. Raste u prilično patrijarhalnoj obitelji prezaposlenih roditelja, kao što ih većina i jest na ovim prostorima, i uglavnom se obrazuje uz pomoć televizijskog programa, a reklame tu zauzimaju posebno mjesto. Tako ona vrlo dobro zna da mame paničare i užasnuto gledaju u mrlje od trave i kečapa, da brišu, čiste i pospremaju dok se ostatak obitelji zabavlja te da muškarci uglavnom piju pivo s dečkima i gledaju nogomet jako glasno navijajući, samo su im trbusi nešto veći i okrugliji no ovima iz reklama. Djevojčica također zna da postoji menstruacija koja se, u stvari, zove: “oni dani u mjesecu”, i da je dotična plava.

Specifična skupina ljudi koja ne podnosi crvenu boju su baš tvorci tih reklama. Već sam negdje usput spomenula da bi trebalo unaprijed utvrditi tko će biti odgovoran ukoliko se neko takvo malo biće baci s prozora kad shvati da je u pitanju krv, obična crvena, ona koja sugerira povredu, a ne plava prozračna tekućina oko koje nerijetko lepršaju tankokrili leptiri. Svi znamo da neke roditelje iznenadi brzorastuće dijete pa mu iz srama ili neznanja neke stvari priopće prekasno i ne mislim da bi tu ulogu trebala preuzeti televizija, ali uistinu mi nije jasno zašto je krv na reklamama svih dana u mjesecu plava? Što je to tako loše u crvenoj boji? (8.1.2009.)