Piše: Marijan Grakalić

Slika nije tek metafora koja ugađa oku već i način da se izbjegne ona zamka perspektive zbog koje se od drveta ne vidi šuma. Na tom je tragu ono slikarstvo Andreje Hojnik Fišić što je usmjereno ka kritičkom viđenju čovjeka i njegovih predrasuda. Koloristički bogato, asocijativno i samosvojno ono istražuje mogućnosti predočavanja ograničenja predubjeđenjima na način da ih ne uopćuje već oslikava kao konkretnu situaciju i njezin eho, često u slikama u paru kako bi se time navijestila potreba dijaloga. Ujedno, pokušaj je to da se putem umjetnosti nadiđe uobičajena ideografija artističkog izražavanja odnosno simboličnoga slikanja pri čemu sama slika izlazi iz okvira forme nudeći vizualni izazov oslobođenja kroz linije, mrlje i sjene kako od vidljivog tako i od prikrivenog ograničenja.

Koristeći umjetnički izraz za usmjeravanje pažnje na doživljaj kao situaciju koja se može vremenski izdvojiti i prenijeti dalje, postiže se željeni cilj, a to je da autentične vizualne predodžbe uvijek i svugdje svjedoče izravnom iskustvu ili nadahnuću koje je do njih dovelo. Istodobno, one su i svojevrsni estetski odgovor na razarajuću moć sterotipa koji vladaju u društvu bilo da su djelatni kao individualna ili kolektivna svijest. Pred nama se nalaze fascinantne slike na kojima je na umjetnički način predočena ona inače nevidljiva i anonimna moć koja želi gospodariti našim ponašanjem i mislima. Stoga se ovdje radi o gotovo dijalektičkom pokušaju da se univerzalnost umjetnosti odnosno njezina snaga kojom ona stiže do svakoga i postaje važna suprotstavi beskonačnom tajnom jeziku formi i znakova koji ograničavaju svojim obmanama i prividom.

(Izložba će se svečano otvoriti 5. siječnja 2013. u Galeriji svratišta Cinkuš na Gornjem gradu, Mletačka ulica 5. u 19.00 sati. Ostati će otvorena mjesec dana)