Piše: Edit Glavurtić

Jedan starinski ringišpil, u snježnoj večeri grada, tajanstven kao bajka koja je otvorila vrata, od boja i meke pozlate, na razmeđu jave i sna, kao priviđenje mami i zove na vožnju.

Uvjet je samo; tko se želi pridružiti, treba na ulazu ostaviti obličje odraslog, umornog čovjeka, sa svim brigama koje ga trenutno muče, velikim i malim boljkama, razočaranjima, kreditima, krizama i ostalim prtljagom.

Za ovu vožnju treba ponovo postati dijete, glave pune djetinjih snova i planova, bez ijedne brige i tamne misli.

Veseli me zamisliti jato osmogodišnjaka cvrkutavih poput vrabaca, vidim samu sebe s kikama, u mom narančastom zimskom kaputiću. Debeljuškastu kakva sam bila, malo se sramim i sakrivam iza svog konjića dok vozim već peti krug. I svejedno mi je što se samo vrtimo, djetinjstvo ionako nije doba kad se nekamo ide da bi se stiglo. Kad je dosta vožnje, sladimo se vrućom čokoladom, medenjacima i glaziranim crvenim jabukama. I sve je bezazleno, neozbiljno i divno kao igra iz koje svatko može izaći kad poželi.

Ponovo navući kostim odraslog čovjeka, vratiti se u svoj život trideset ili četrdeset godina poslije, otići u ured ili agenciju, preuzeti stare brige i obaveze, biti poslovan, ozbiljan, odgovoran i sve što već jest. Ali da bi u toj ulozi izdržao tako vlastiti život ne postane pretijesan, s vremena na vrijeme treba namignuti onom djetetu u sebi, izmisliti mu ringišpil, tobogan, ljuljačku i šećernu vatu, pustiti ga da trči, pušta balone, da se vrati svom izvoru. Jer jedino tako moguće je biti odrastao bez posljedica.