Piše: Dražen Zetić

Čudesni dani (o ljubavi)

Duge šutnje, iscrpe čovjeka. Čekati da se ljubav u nečijim očima rodi, više mi sliči na kockanje slabim kartama, nego na neke velike nade. Mada stari ljudi kažu da ljubav nema godine, da nije dogovoreno kada će se dvoje mladi zagrliti i prve poljupce razmijeniti. Ako je istina da se jezik ljubavi krije u očima, onda je očima najteže takve strepnje kriti u jednome ljudskome srcu…

U sumaglici

Na žalu, veo ti zaklanja lice, znam, ti si. Tko bi se u tmurnoj sumaglici šetao? Spuštam se krivudavim puteljkom. Mišljah, prenoćit ću, šetat ću s tobom. Granu sunce… sumaglica rasplinu… cijeđaše se znoj, usahnu grlo. Nisi bila ti. Pričini mi se da vidjeh tvoj veo, a ne srebreno inje što se uhvatilo na sprženim travama od jutarnjega sunca…

Slijepoj djevojci

Plitko je. Zašto gaziš po lokvama bosa? Gdje su ti sandale? Je li ih šaš pokrila? Priđi. Priđi bliže da te čujem. Da te bolje vidim. Raspustila si kosu. Nisam odavno vidio da nekome tako lijepo pada kosa na ramena. Ali ti… Što je? Sliježeš ramenima. Gaziš po lokvama bosa. Priđi, slijepa si… Oprosti, nisam znao da i slijepi vole bosi gaziti po vodi. Prijeći ću tebi, evo ti sandale, maknut ću šaš i kosa ti više neće zaklanjati pogled…

15. siječanj

Crtati tratinčicu djevojci na ruci. Dati joj pero. Proći kraj stabla narandži. Uz miris mora splitske rive. Nije baš svakodnevna stvar. To su mjesta gdje se rađala ljubav dvoje mladih ljudi, jednoga petnaestoga siječnja…

Ružmarinovi sni

U polju, zanijemjela si. Ružmarin čeka da se probudiš. Što tako dugo sanjaš? Ti znaš, da je trava polegla? Koliko su teški tvoji sni, da je trava polegla i da je ružmarin morao čekati satima da se probudiš?

U bijelim noćima

U bijelim noćima koračaš zavijena plaštem mojega života. Ne staj. Ti samo idi. Dok plašta života još ima. Kada bi u svijetu znao tko si? No, ne znam i nikada neću znati. Ne skidaj plašt mojega života. Ne sada. Ne ikada. Tako živim i ja zavijen u bijelim noćima tvojih koraka.

Tragovi neba

Kišne večeri stigosmo u Split. Primih je za ruku. Čudne ulice, jedva pokoja palma, i masline. Na balkonu, sjene dvoje ljudi. Čuje se more. Valovi spavaju, privijaju se jedni uz druge. Ipak, ne gubi se sve od života. Ponekada ostanu i tragovi kišnoga neba u nečijim dušama.

Reci mi draga…

Reci mi draga, hoćeš li me voljeti… kada ti dani postanu teret u životu. Kada zemlja počne mrzniti svaku večer. Hoće li ti i onda biti drago, susretati me u hodniku. Ne dati da prođem. Pa, što ako su sive magle nadvile našu kuću, hladne kiše zatamnile nebo iznad tvojih prozora. Vidiš, oni pupoljci na kruški cvjetati će i kad ih posljednji mraz ubije… Reci mi, hoćeš li me i tada voljeti…

Kao da je jesen

Piljevina na putu, kao da je jesen. Cvijeće natopljeno podnevnom kišom. Prohladan zrak. Kruška se pod teretom grana spustila prema zemlji. Bože, što će se još dogoditi danas…
Ne znam. Al’ znam da sam prošle godine u ovo vrijeme gledao svoju dragu kako kriomice ubire slatke smokve kraj stare kapele. Vjerujem da je kapela još tamo, kao i morske stijene, da mi je samo vidjeti jesu li smokve još neobrane…

Čudesni dani

Mali dani. U neizvjesnosti. Pukom čekanju. Čovjek se prepušta da ga nešto zatekne. Nekada kada je nebo neisplakano, gledam gore. Hoće li se išta razmaknuti? Hoće li se… dogoditi išta čudesno: jedna trunka svjetlosti, nečiji osmijeh, malo toploga vjetra…!?
Tako i bi. Zbog starih tramvaja završih u Frankopanskoj. Neočekivano, dan bi lakši. Kada bi ljudi znali, koliko čudesnoga ima u nenadanim osmijesima… svaki dan bi sjedali u stare tramvaje. I gledali gore, prema neisplakanome nebu.

Šljive na Cresu

Zadirkuješ me. Prozračna je mjesečina večeras. A gdje da ti sada uberem šljive? Stvarno, puno tražiš. Strahujem. Zasvjetlucale su mi oči, pomodrile su. Na moru mnogima pocrne čela, oči postanu svjetlije.
I što sada da radim? Gdje da ti nađem šljive? Ma ajde, strpi se još malo, još nekoliko dana, dok dođemo u Zagreb. Vidio sam nedavno jedno stablo, i šljive na njemu. Bit će barem jedna, jedna za tebe.
Prošlo te. Prestani me zadirkivati, mučno je razbijati glavu u slijepoj noći zbog jedne jedine šljive…

Na dan..

Prije dvije godine, ukrala mi ružu na trgu. Prikrala s leđa… Odvedoh je s Kaptola na Gornji grad. Sjedosmo kod Šenoe malo. Htjedoh joj dati naušnice od cirkonija, prije toga zatražih da zatvori oči, tamo prema zvonima katedrale. Okrenuvši se, sklopila je oči, nadajući se sreći, sreći što može pozlatiti njen život i njenu djecu možda jednoga dana.
Prije puta na Frankopansku, još joj samo dah svoju sliku iz prvoga razreda, onako nasmijan u posuđenoj bijeloj majici – jedne od svojih sestara. Ako ništa, dah joj prvih sedam godina svoga života, što sam joj drugo i mogao dati… doli prvih godina svoga djetinjstva… svoje radosti…

Uz mirise borovine

Gaziš po borovini. Išla bi prema moru, trebalo bi pitati nekoga za put. Na stijenama se svlačiš, bacaš valovima. Ne vidim više da plivaš. Stojiš. Kako možeš stajati ako nemaš kamena na kojemu bi stajala. Tražiš pogledom. Oprosti, začitao sam se, jedno poglavlje knjige skoro me bacilo u Sibir. Ostavit ću knjigu, ne moraš više stajati na kamenu. Dođi, stani na moja koljena, pridržat ću te, skoči… zaroni u dubine. Čitat ću knjige kada ne bude zavodljivog mirisa borovine, prelomljenih valova mora…

Sjaj ljubavi

Što ćeš učiniti jednoga dana kada se susretnemo? Hoćeš li okrenuti glavu i prijeći na drugu strane ulice. Tako malo riječi rekao bih ti s puno boli. Vikao bih za tobom. Vukao te za ruku. Svejedno. Ti bi otišla. Što će ti jedan ubogi pjesnik u životu? Da te brine. Žalosti. Ne da mira na svakome koraku tvojega života. Kada si na poslu, kad šutiš u svojoj sobi, kada putujući vlakom gledaš prostrane poljane. Jednoga dana ću dočekati kasnu starost, i tada ću biti ubogi pjesnik. Nije me stid. Ostarjet ću u sjaju ljubavi i misli da sam te ljubio…

Čekanja

Polako smo se udaljili. A ti mi sada kažeš da si znala… pa zašto si dopustila da daljine postanu milje koje ne mogu mislima prevaliti… Čekala si. Zar ne znaš da ne treba čekati kada je riječ o daljinama koje postaju milje. Teško je vratiti natrag izgubljeno. Ajde, reci mi sada, kako da vratim mirise lubenice od prošle godine, kada te je boljelo grlo?
Čekaš li još… pa mirisi nestaju kao i led na zaleđenim rijekama. Tko će prije poseći za kvakom na vratima: Ti il’ sunce na zaleđenim rijekama. Ovaj put ne čekaj, samo dođi… zatvorit ću prozore, mirisi neće otići… sunce će pričekati, i rijeke se još neće otopiti… samo dođi…

O jesenjskim ljubavima

Razigrana si. Hodaš bosonoga kraj stare džamije. Htjela bi ići dalje, tamo prema maksimirskim šumama. Tko ti je rekao za jezera i lopoč na vodi, za stare vrbe i sjenice.
Sjećaš se, zimus, kako se neki mladi par tamo zdušno ljubio. Nije ih bilo briga, ni za trenutak kada se pale svjetiljke u Maksimiru. Vidiš, lišće je sada namočeno dugim kišama, sjenice su puste, i nitko se više ne sklanja pod njih da se ljubi, ko da je ljubavi i mladih parova nestalo, ko da ih na svijetu nema više…

Uz molitvenu uru

Riječ u sobi odzvanja. Skrivaš se kao neka stara bazilika. Posrijedi su ljudski razlozi. Diraš naušnice. Ne boj se! Sjene nisu kratke, planine neće suncu zapriječiti da izađe. Ne brini se! Sunce se ne mrvi kao zrnca na obali. Ne ide to tako, kako ljudi uvijek misle…
Počni bilježiti dane. Vidjet ćeš. Sunce će izaći. Ljeti će izlaziti ranije, ujesen kasnije. Ne skrivaj se zbog toga. Izađi. Svijetla su jutra, cvjetovi mirišu. Pogledaj. Sklopi ruke… Brončana vrata katedrale neće stajati zauvijek odškrinuta…