Piše: Neven Dužević

Ovo je pustinja, kaktusi su stupovi električne rasvjete. Vjetra ima svugdje i nevažan je, zmije zvečarke ionako se kriju pod svakim kamenom. Sada već i kroz pustinje prolaze ceste. Automobili na njima rijetko se zaustavljaju slučajnom prolazniku. On ide uz rub.Uz rub i po rubu života. Biti u pustinji s gomilom novaca isto je tako pusto kao i biti u gradu s malo. Nema birtije ni u jednom ni u drugom slučaju. Pustinja. Da li je pustinja mjesto bez ljudi, ili je pustinja mjesto s puno ljudi koji ne obraćaju pažnju jedan na drugoga?

Tražim slkonište. Pripeka samoće valja se za dinom, po rubu zgrade, i dolazi ne uvijek sasvim pouzdanim ritmom. Opake životinje čekaju u zasjedi i traže svoj dio, katkad ranije, katkad kasnije.Ovisno o vrsti, djelim ih na nametnike, otrovnice i krupnije zvijeri s kojima nije dobro započinjati kavgu. Koji puta proširi se vijest o karavani. Tu se može sresti i pokoja bezazlena duša koja se čudom čudi životu u pustinji, pa naivno razmjenjeuje iskustva. Hinotička glazba iz nevidljivih zvučnika u harmoniji s vjetrom diže na višu duhovnu razinu. Jer što imaš drugo u pustinji doli duhovnosti i iskušenja.

Konačno veče. Naizgled pripeka pada, ali to je kao i uvijek fatamorgana. Zavlačim se na treći kat tražeći svoj otvor ključem u planini Pueblosa na točno označenom kućnom broju.Ne znam kako ću se sutra zvati, Semir, Asad, Žalosna sova,ili Ludi konj.Ali znam, volio bih da sam Šejn…