Piše: Romano Bolković

1992. godine, časkajući prije emisije s Mikom Tripalom, čuo sam sljedeću anegdotu: Tripalo i Tuđman sjedili su na zadnjem sjedištu automobila pri povratku iz Slavonskoga Broda – radnja se zbiva sedamdesetih – i ničim izazvan Tuđman se okrene Tripalu i prozbori: „Zapamtite, za dvadeset se godina ovdje ništa bez mene neće događati!“ Siguran sam da je ovu zgodu Tripalo prepričao mnogim, ilustrirajući Tuđmanovu duboku uronjenost u procese koji su, očito, i proljećarima izmicali i bili strani.

Na ovu me je crticu podsjetila opaska novinara Davora Butkovića koji je negdje napisao da ga je časna starina akademik Dušan Bilandžić jednom pozvao na sastanak ne bi li mu „izložio potpuno nove teze o Titovoj ulozi u raspadu SFRJ“. Ova vrst šalterskog novinarstva, koje predmnijeva da tko što u Hrvatskoj ima obaviti mora doći k Butkoviću, ima samo jednu manu: Butković je očito zadnji saznao novost, jer, evo, u tekstu „Je li dr. Franjo Tudman bio suradnik Udbe?“, objavljenom 8. svibnja 2007. godine, stoji i rečenica napisana u 22. 37 sati, 17. sijecnja 2006. godine, a koja govori da se „disolucija Jugoslavije, očito je, kako tvrdi i Dušan Bilandžić, spremala još za Titova života..“ Bilandžić je tu tezu, da sasvim precizno izvijestim javnost, varirao još od druge polovine devedesetih, no scena tada nije bila spremna za rehabilitaciju Josipa Broza Tita kao „jednog od začetnika hrvatske državne samostalnosti“. Danas je to shvatljivo: stara nomenklatura treba i ideološko opravdanje kontinuiteta vlasti, i Bilandžićevo će štivo zasigurno jednom postati kanonsko.

Ipak, ova nam Bilandžićeva tvrdnja već sada daje okvir unutar kojega događaj o kojem priča Tripalo dobiva sasvim određeno značenje: jasno da je dr. Franjo Tuđman znao da se dvadesetak godina kasnije ništa u Hrvatskoj neće odvijati bez njegova imprimatura, kad je budući obnovitelj hrvatske državnosti i prvi predsjednik Republike Hrvatske već tada sudjelovao u do te mjere konspirativnim akcijama, da se, čuvši o čemu je riječ, ni najprostodušniji hrvatski nacionalist neće moći ne upitati: I sve to bez znanja Udbe?

Riječ je, da pređemo na stvar, o ilegalnim putovanjima u inozemstvo dr. Franje Tudmana u drugoj polovini sedamdesetih godina.

Zapravo neobična okolnost: ne samo to da je Tuđman tih godina putovao Europom, nego i to da to nikoga u Hrvatskoj do dana današnjega nije zanimalo. Službene biografije spominju vračanje putovnice 1987. i putovanja u Kanadu i SAD, ali niti jedna ne spominje da je Tuđman putovao u inozemstvo deset godina ranije! Kako je moguće da Tuđman, nakon Lepoglave, putuje slobodno po Europi dok dobar dio proljećara robija?! Neke su istine neshvatljive, a neke neprihvatljive. Neke neugodne, jer izazivaju nepotrebna pitanja. Recimo, ako znamo da je dr. Franjo Tudjman par desetljeća bio susjed čovjeku koji je osiguravao Tita u trenutku smjene Rankovića, Stevi Krajačiću, ako k tome znamo da svih tih desetljeća tu živi i Josip Manolić, onda je zaista nevjerojatna okolnost da bi bilo takvo izbivanje dr. Franje Tuđmana promaklo barem susjedima, ako već ne sigurnosnim službama, što je manje-više ionako jedno te isto.

No, ne žurimo sa zaključcima: ipak se o tome ponešto u Hrvatskoj reklo, u knjigama Ankice Tuđman, Darka Hudelista i Boze Vukušića, u tekstu Branka Salaja u ”Hrvatskoj reviji”, a ja pak znam za jedan od tih putova i iz razgovora s Josipom Manolićem, Ivićem Pašalićem i Ljerkom Mintas-Hodak. Ipak, najobimnije svjedočanstvo zabilježeno je iz pera Branka Salaja, kao prilog polemici na blogu 45 lines: ja sam tezu o Tuđmanovim putovanjima diskutirao par mjeseci, potom je Željko Peratović prihvatio razgovor, da bi se s dva pisma konačno uključio i Branko Salaj. In summa, istina je o Tuđamnovoj putošestviji sljedeća: tih je putova očito bilo više – recimo, govori se i o jednom u Španjolsku – ali je nepobitno da je 1977. godine Franjo Tuđman ilegalno putovao u – Švedsku.

Dapače, ne samo da je tamo boravio kako bi susreo Brunu Bušića, nego je cilj njegova putovanja bio stubokom različit: susreo se, između ostalih s Carlom Bildtom. Eto ni 11 godina prije osnutka HDZ-a, vidimo, ništa se nije događalo bez Franje Tuđmana. Jedino je pitanje u čijoj organizaciji: jedna strana kaže da je nesmetan put u inozemstvo u ta vremena Tuđmanu osigurao Milan Ribarić, dok Branko Salaj prilično uvjerljivo govori o tome da je on organizator puta u Švedsku, te da je Udba naprosto bila izigrana. Tuđman je Pašaliću rekao da je granicu prešao u prtljažniku automobila. Manolić pak govori o lažnoj putovnici.

Bez ikakve volje da sugeriramo zaključak, ponovimo ukratko Salajevu verziju događaja:

Salaj, iskreno iznenađen do koje mjeru u Hrvatskoj caruje duh konspiracije, upozorava da takav pristup ima razorne posljedice po društvenu komunikaciju i da teorija zavjere dekoncentrira, odvraća od merituma i činjenica, a činjenice su za njega sljedeće:

a) Salaj tvrdi da je put organizirao on, potpomognut skupinom šestorice prijatelja „od kojih je samo još jedan znao sve pojedinosti“. Diskrecija je štitila Tuđmana: za razliku od Bušića, koji je Udbu podcjenjivao, Salaj je bio dovoljno realističan da shvati, kaže, da nije sveznajuća: organizacija je puta to i dokazala.

b) Tuđman je izabran kao najodlučniji i najhrabriji od „neprijatelja velikosrpske vladavine u nas“. Režim ga nije mogao ni suditi ni ubiti bez problema koje bi sebi time stvorio. Marko Veselica, Šime Đodan i ini nisu bili manje hrabri, ali su mogli biti, i bili su, zatvarani. Tuđman je, konačno, davao intervjue malobrojnim stranim novinarima nakon čistke proljećara, i Salaj je zaključio da je upravo on tip čovjeka „koji je voljan preuzeti rizik povezan s prelaskom granice s ilegalnim papirima“.

c) Švedska je izabrana zato jer je, ukratko, Tuđmanov posjet bio važan argument u korist stvarnja Hrvatskoga saveza u Švedskoj. Zainteresirani će opsežnu eksplikaciju i ovog aspekta posjeta naći na Internetu, na stranici Vaseljana.

d) Tuđman se u nazočnosti Branka Salaja u Stockholmu u predsjedništvu vlade susreo s Carlom Bildtom, zadrzavši se u jednosatnom razgovoru. Bildt je Tuđmanu prenio i rezultate jedne povjerljive anketa koju je Konzervativna stranka napravila među useljenicima uoči lokalnih izbora. Tuđman se zatim, sa Salajem u pratnji, sastao s međunarodnim tajnikom Socijaldemokratske stranke Pierre Schoriom, kasnije ministrom i veleposlanikom u UN, u zgradi stranke, te u zgradi parlamenta s predsjednikom vanjsko-političkog odbora Riksdagena, Par Granquistom. Svi su ovi susreti imali „hermetičku sigurnost“ i političari su susret držali sub rosa, stavivši na nj jak embargo, jer im ne bi bilo u interesu da se dozna kako su sastančili s tako istaknutom osobom koja se ilegalno nalazi van Jugoslavije. Sugovornici su bili upozoreni da su ti susreti iznimno rizični, a evo kako je Salaj obrazložio zašto su uopće pristali na takvu vrst susreta: „njima je bilo zanimljivo doći u kontakt sa skrivenim kretanjima u zemlji s kojom su imali inače vrlo bliske odnose.“

e) Prije dolaska u Švedsku, Tuđmana je Salaj s Vladimirom Rozijanom doveo u Köln, gdje je Tuđman sreo Gojka Borića, Vladimira Pavlinića i Tihomila Rađu; svi su sastanci obavljeni u najstrožoj tajnosti, a taj je krug dogovarao početak izdavanja „Poruke slobodne Hrvatske“.

f) U Stockholmu se, mimo izravnoga znanja Branka Salaja, Tuđman susreo s Brunom Bušićem, ali, izgleda, i s domobranskim stožernim pukovnikom Ivanom Babićem, o čemu međutim Salaj ništa ne zna, no o tome se, potvrdit će, govori.

g) Putovnicu je – to je čitatelju možda najfascinantniji dio priče – krivotvorio Vladimir Pavlinić, devetogodišnji urednik „Glasa Koncila“, teolog, filozof i publicist, poliglot i akademski slikar, informatičar i uznik koji je odležao tri godine u Staroj Gradiški. Salaj će o tome činu kazati:“Da bi priča o Franji Tuđmanu kao eksponentu i lutki zakulisnih snaga, koje permanentno vladaju ovom zemljom, bila točna, treba po svaku cijenu omalovažiti i popljuvati Pavlinića zbog njegove uloge u švedskom putu.“ Salaj ne vidi što bi jugoslavenske vlasti ili neki prikriveni centar moći dobio time da Franjo Tuđman odglumi „veliku konspirativnu predstavu“, a osim toga teško mu je zamisliti Tuđmana kao „poslušnog trčkarala nekakvih anonimusa“. Sve u svemu, nikakve tu urote jugoslavenskih tajnih službi nema, dapače, zloglasna je Udba grdno izigrana!

Moram priznati da mi Branko Salaj, kao uglađen i pristojan sugovornik, izrazito imponira, da mu prilično vjerujem, i da s argumentacijom velikog gospodina Branka Salaja ne bih imao ni malo problema da nije te šire slike o kojoj danas govori Dušan Bilandžić, a o kojoj i sam pišem već dvadesetak godina: raspad Jugoslavije ne samo da je anticipiran, nego je i brižno pripreman.

Ako već Tito, Kardelj i Bakarić nisu vjerovali u očuvanje Science Fiction Republic of Jugoslavija, kako onda se ne može ne pomišljati na to da je mnogima u SFRJ na pamet palo ono elementarno – preživjeti neminovne promijene. Neumoljiva je to logika golog opstanka, i tu ne treba nikakve teorije ni prakse urote: osamdesetih je, recimo, bilo sasvim jasno da netko mora platiti ceh „diktature proletarijata“, već i u ime pluralizma, i rizična skupina kakva je takav račun plaćala u inim tranzicijskim zemljama, u Jugoslaviji je sasvim logički zaključila da valja biti u prvim redovima demokratskih promjena.

Za Norval nije putovao samo Tuđman. Na igralištu „Borca“ sudionici su imali više policijskoga staža no ona dva kruga policije koja je skup okružila. Tuđman ni tada nije izabran nimalo slučajno – Marko Veselica poslan je u Panoramu – baš kao što se, u skladu s njegovim vlastitim riječima, ništa nije događalo tih godina bez njega i njegove volje. Kako li je to samo znao, dr. Franjo Tuđman, dvadeset godina prije, u automobilu u kojem se proročanski obratio Tripalu? Stvarno je bio vizionar, taj Franjo Tuđman.