Piše: Romano Bolković

Čovjek na visokom državnom položaju, patriot, smatra da iz ljubavi spram domovine mora moći podnijeti i najveću žrtvu; za njega – doduše, on misli da je to apsolutna žrtva – to znači: za domovinu čovjek mora biti spreman položiti i vlastiti život, ako treba! Dati život za Domovinu – lupi petama i reci sve za Hrvatsku npr. – apsolutna je žrtva, i istovremeno ultimativan iskaz ljubavi spram domovine: ljubavi koja je, možda, i dužnost.

Takav čovjek, u ratu, koji mu je sudbina poklonila kao nagradu za njegovu nesavitljiv patriotizam, dopadne u neprijateljsko zarobljeništvu; tu mu se pruži šansa iskušati svoju vjeru! No, nakon neizrecivog mučenja, čovjek se slama: izdaje i sebe (gubi iluzije o sebi), izdaje svoje ideale – izdajom domovine – izdaje domovinu: odaje državne tajne za koje smatra da će ugroziti sam njen opstanak! Ali, paradoksalno, upravo ta izdaja spašava domovinu: pokazuje se da su tajne fake, laž, da je neprijatelj zaveden tim lažnim podacima sasvim krivo procijenio ratnu situaciju i potencijale njegove domovine, i upravo tim činom izdaje čovjek preobrće stanje na ratištu i donosi konačnu pobjedu svojoj domovini. Postaje heroj, time što je izdajnik! Izdaja je bila konstitutivni moment njegova herojstva, ali i ukupne ratne pobjede i domovinskog spasa.

No, čovjek proživljava i drugu smrt, nakon one inicijalne, tijekom koje se osvjedočio u ograničenost vlastitih snaga, ali i snaga svojih ideala i uvjerenja: shvaća da je unaprijed bio žrtvovan, da je njegova domovina unaprijed planirala njegovo zarobljeništvo, torturu i slom, da je računala na njegov žilavi patriotizam kao dokaz vjerodostojnosti podataka prikupljenih iscrpljujućim i iscrpnim mučenjem/ispitivanjem, da je već zarana bio sustavno krivo i, točnije, lažno informiran kako bi, kad tome dođe vrijeme, te lažne podatke pod najvećim mukama i s najvećim mogućim uvjerenjem i uvjerljivošću izdao kao istinite, prave podatke, riječju, čovjek shvaća da je za svoju domovinu ono oduvijek bio Izdajnik, tj. da je s njegovom izdajom, pa bila ona u konačnici i spasovna, ili baš stoga jer će biti spasonosna, domovina s pouzdanjem računala! Čovjek, patriot, i predobro shvaća da je Domovina znala da je on u biti od izdajničkog kova! I upravo zato jer je to znala, računala je na njega: znala je da će on za domovinu podnijeti najveću moguću žrtvu koju živ čovjek može podnijeti, a to je da izda svoju domovinu! Biti patriot, i izdati svoju domovinu da bi je se spasilo, najveća je moguća žrtva svakog patriota! (Odreći se svoje ljubavi u ime života ljubljene, žrtva je ljubavnika.) Štoviše, u tom pouzdanju domovine u njegovo predestinirano izdajništvo i jest njegov patriotizam: samo kao uvjereni patriot on je mogao odolijevati mučenju do mjere neophodne stvaranju dojma autentičnosti islijeđenih podataka; samo kao u biti izdajnik – bit: ono čemu bijaše da bude – mogao je cijeli život tako intenzivno žuditi svoj patriotizam, htjeti biti patriot!

Patriotizam je za njega bio (kao za Nietzschea) amor fati!, mada nije znao, nije mogao znati da mu je Usud namijenio sasvim drukčiju sudbinu. On je oduvijek htio biti Whitman, htio je ljubiti svoju sudbinu – htio je biti isti, ne znajući da je htio biti drugi! U tom nevjerojatnom trenutku dakle, u trenutku druge smrti, čovjek shvaća da ne samo da je za sebe umro prvi put svojom izdajom sebe i svega što je smatrao svojom srži, nego je već odavno bio, upravo kao takav: kao patriot!, i za druge mrtav! Ta njih i nije mogao učiniti više no što su od njega očekivali: točno ono što su očekivali, naime, ne žrtvu vlastita života, nego, točno naprotiv, izdaju ideala toga života. Post Scriptum On, kao inteligentan čovjek, u jednom trenutku isljeđivanja shvati svoju sudbinu: shvati da je žrtvovan; shvati da je žrtva. Izdaje domovinu da bi ispunio sudbinu, jer, to Domovina od njega očekuje: izdaju! Da bi domovina bila spašena, on je mora izdati; da bi bio spasitelj, mora postati izdajnik! On je Isus, koji je Juda; Juda, kao uvjet mogućnosti Isusa! Kakvo veličanstveno herojstvo!

Post scriptum:

Ova skica dana je kako je u dahu napisana, bez ikakve korekcije, redakcije ili dotjerivanja. Davnih sam je dana napisao, kao varijaciju teme Života kao Dossiera. Naravno, neizbježan je tu Kafka, iako ima znamenite i nimalo kafkijanske preteče: biografija kao dossier klasičan je topos. Gilliam, da navedem i filmske autoritete, tu temu varira: biografija se javlja kao administrativna greška u dossieru. Mene je tema dossiera zanimala najprije kao postmoderni palimpsest: jedna je tu informacija ponad druge, korekcije su pravilo, nadopisivanja norma i litentia poetica, a nebrojeni informatori/naratori ne samo da se infinitezimalno približavaju sveznajućem pripovjedaču, već umnažanjem narativnih instanci sasvim jamče nepristranost, ili barem lišenost pristranosti. Protagonist je ovdje case/dossier i prije no što je sve započelo: cijeli njegov život je bio predviđen (Pokojnik, kao u zbirci „Alef“). Odnos fikcije i fakata naročito je zanimljiv: što su uopće činjenice našeg života, a što fikcija?

Dokumentarno i fikcionalno ovdje se ne diskriminiraju. Njegova je žrtva predviđena/predodređena, stoga je gotovo bogočovjek. Isljednik također može biti zanimljivo koncipiran: kako je riječ o lokalnim prilikama, možemo slobodno kazati da je upoznao slavensku dušu najdublje nakon Dostojevskog. Student književnosti, recimo. Ne manjka mu veličanstvenih literarnih primjera: recimo: Kiš, Poe, Villiers, Borges, Veliki Inkvizitor, naravno. Što se subjektiviteta tiče, te teme za koju je isljedništvo toliko zainteresirano, recimo da naš junak zna identitet (našeg čovjeka u generalštabu neprijateljske vojske), ali on zna samo kodno ime: on ne zna ime i prezime čovjeka, njegov stvarni identitet, nema ništa osobno s njim, ne izdaje prijatelja. Pitanje je to identiteta, jasno: on je mislio da se poznaje, da zna tko je on, no, očito, ne zna se: izdajom domovine gubi iluziju o sebi i svom identitetu. No to što je on, to mora ostati tamno, da bi uopće bio: kad se sve rasvijetli, on nestaje: zatamnjena mjesta u dossieru, tajna i za njega! On dakle ima tajnu, ali dvostruku: jedna je tajna ona koju čuva i izdaje, identitet drugog, druga je tajna njegov vlastiti identitet koji je tajan – zatamnjenja, crnine u tekstu – i njemu samom (te su crnine, ta neprozirnost vlastitog identiteta pretpostavka bilo kakvog njegovog subjektiviteta: na svijetlu dana, rasvijetljen, on iščezava, kao priče koje se mogu pričati samo noću, strašne priče pred spavanje: mrak omogućava njihov karakter, na svijetlu ne funkcioniraju.)

On izdaje sebe: ne samo tako da kao izdajnik shvaća da je izdao svoje ideale, sebe kakvog je mislio da jest i kakav je htio da bude, nego bukvalno izdaje svoj identitet neprijatelju: osoba čije kodno ime izdaje on je sam, no to on, do čitanja dossiera, ne zna! Dakle, proživljava prvu smrt time što izdaje, drugu time što shvaća da je izdan od početka, a trenutak tog prepoznavanja, anagnorizis, pada u trenutak spoznaje da je on sam osoba koju neprijatelj traži!