Piše: Emir Sokolović

Pojedinci nehtijući i zasljepljeni brkaju stvari kada kazuju o uspjehu. Uspjehom tretiraju priznanja ili materijalno valorizovanje uloženog truda umjesto spoznaju da su određeni problem nadišli, definisali i doveli do cjelovitog razrješenja; do nivoa kada se djelo napušta i prepušta javnom sudu. Neovisno o tomu na koji se Kreativni iskaz odnosilo. Kreacija je stvaranje nečeg novog (pa bilo to i artikulisanje postojećeg na jedinstven autoru nočin obzirom da je toliko tog već učinjeno) i neminovno podliježe javnom sudu koji nerijetko (bar kada su naši prostori u pitanju) biva i tendenciozan i nezasnovan. No to o čemu (kvazi)autori kazuju su posljedice koje ne moraju biti i nužan slijed. Razlog je jednostavan. Ako su istinski stvaraoci lošeg dometa rad im je podređen ovladavanju iskaza u čijoj su službi i nikako ne mogu zanijekati spoznaju o suštinskoj vrijednosti djela. (Ne zaboravimo da u današnje vrijeme ni korov nije više samonikao.) Djelo, ako ćemo pravo zboriti, nije ni nastalo zbog bilo koje valorizacije osim da postoji i uznosi rijetke koji su mu spoznajom i senzusom dorasli. A nadasve samog autora i to mu jeprimarna satisfakcija. Ostalo je dekor.

Nekada je i na oviom prostorima postojala relevantna kritika koja se bavila objektivnim i nepristrasnim analizama određenog djela. Danas se taj segment pogubio i daje nam za pravo da i sami relativiziramo javno iskazani sud o kreaciji koju smo načinili. Razlog je više nego prozaičan: danas se sve, ili bar gotovo sve, može dobiti za novac. Malo ko da je imun na tu pošast. Ono što govori tomu u prilog jeste da će jedan te isti kritičar za dva djela koja se po vrijednosti isključuju (znači jedno je iznimne vrijednosti i inovativno dok je drugo smeće) dobti isto mjesto jer su oba autora “naručila” kritike.

Znači da relativiziranje i nemogućnost da se da principijelna ocjena sagledavanog djela dovode do haosa unutar kojeg se nalazimo i poklonike dovodi u poziciju da samo traže potvrdu sopstvenog doživljaja kroz kreativni iskaz koliko god im osjećaji spram autora (o tomu moramo reći jer je to danas jedina pokretačka snaga da se poželi doći do nekog djela) mutili percepciju. Svjesno sam izostavio sistematski i analitički pristup po elementima koje čine jedno djelo.

No demo(n)kratija je i fantastično se snalaze u kontrolisanom haosu ili neuropsihijatriji na otvorenom obzirom da gro hiperprodukcije danas po vokaciji nije načinilo iskorak dalje od psihoterapiskog “dnevnika”.

Pa srećno nam!