Piše: Darko Lukić

U ovoj je knjizi Snježana Banović prikupila trideset i jedan svoj tekst, u širem izboru različitih tekstova objavljivanih od 2002. do 2013. godine. Cijelo jedno desetljeće istraživanja, pisanja i javnog istupanja predstavlja niz članaka, problemskih tekstova, oglašavanja u dnevnicima i tjednicima te elektroničkim medijima, kritika i osvrta na fenomene i pojave, na djela i djelovanja.

Tematski, to su uvijek pitanja hrvatskog (nacionalnog) kazališta, pa je fokus prirodno na njegovim središnjim i stožernim, javnim nacionalnim ustanovama, HNK–u u Zagrebu i Dubrovačkim ljetnim igrama.

Tekstovi u knjizi nisu jednostavno poredani kronološki po datumu nastanka, nego su usustavljeni i tematski i kronološki, okupljeni u cjeline prema razdobljima koja obrađuju, i razvrstani prema temama i problemima oko kojih su organizirane veće cjeline. Knjigu koja je takvom obradom materijala nastala tako čine razmatranja i komentari različitih povijesnih događaja i raznovrsnih (društvenih ili pojedinačnih) djelovanja i nedjelovanja, datumi ključnih prekretnica, kao i au- toričine procjene i vrednovanja aktualnih kazališnih problema te prošlih i suvremenih kulturnih politika. Po vrsti i naravi tu su, tako, okupljeni problemski tekstovi, rezultati znanstvenih istraživanja i raščlambi, tematska razmatranja i komentari, kao i tekstovi koji predstavljaju autoričino aktivističko javno djelovanje i njezine polemičke istupe. Također su prisutni i odabra- ni uporedni primjeri iz Hrvatske i iz inozemstva koji precizno usmjerenom i redateljski postavljenom ra- svjetom ciljano osvjetljavaju prizore hrvatskih kazališnih (ne)prilika. Utoliko je knjiga u isto vrijeme i prilog povijestima kazališne produkcije i kuturnih politika u Hrvata, i dokumentiranje određenih razdoblja kazališ- noga života, i osobno svjedočenje o jednoj (vlastitoj), dinamičnoj i burnoj kazališnoj i javnoj aktivnosti.

Vremenski, tekstovi u knjizi protežu se u golemom luku od osamnaestoga pa do početka dvadeset i prvoga stoljeća. Tako se povijest hrvatskoga (nacionalnog) kazališta sagledava izložena prosudbi s autoričina analitičkog, subjektivnoga motrišta, ali se istovremeno izlaže i neizbježno objektivnome sudu vremena. Ta se povijest preobrazbi, mijena i reformi, raznovrsnih pokušaja i (ne)uspjeha, u više od dva stoljeća težnji za ustrojem hrvatskoga kazališta prema europskim uzorima, ukazuje uglavnom kao periodično opetovanje okamenjenih (malo)građanskih struktura i rituala, ali i kao najčešće neugodan i zagušljiv, pretjerano čvrst zagrljaj državne politike i (nacionalno)kazališnoga života. Posebno nemilosrdna prema tim »našim« posebnostima, autorica oštrim rezovima zasijeca u organizacijske, zakonodavne i političke probleme koji uzrokuju (ili održavaju) devijacije i patologiju hrvatskoga kazališnog života, fokusirajući se na krizna žarišta i ukazujući na kritične točke, a njezin se sud pritom pojavljuje gotovo kao usud. Sablasti prošlosti poput kostura iz ormara ukazuju joj se iznova u suvremenosti hrvatskoga kazališta i izazivaju je na žustro, nerijetko vrlo oštro reagiranje.

Svakako da je tako snažan autorski pristup obilježio cijeli rukopis jakim osobnim autorskim stajalištem i dao mu prepoznatljiv, jedinstven i izvoran pečat individualnog djelovanja. Ta osobna, gotovo intimna postavljenost prema temama o kojima govori, jednako kao i publicistički stil i jezik, od posve stručnih tema (uobičajeno zanimljivih tek užem profesionalnom krugu insidera) uspijevaju ostvariti zanimljivu literaturu, svakako vrlo komunikativnu i za znatno šire krugove čitatelja. I po načinu na koji »izvlači« teme iz duboke ili nešto bliže prošlosti, i po brzini kojom reagira na suvremene pojave i događanja, Snježana Banović ostaje dosljedna vlastitoj strasti prema nacionalnom kazalištu i snažnom osjećanju potrebe za djelovanjem, prosuđivanjem i komentiranjem. Pritom ostavlja otvorenom mogućnost da se istim ili sličnim temama uvijek vrati, u svakoj prigodi koja ponudi novi izazov.

U svom predgovoru autorica ne propušta pripomenuti i neugodnu cijenu koju u društvenom kontekstu može imati takvo gorljivo aktivističko djelovanje. Na istom mjestu ona ne ostavlja ni najmanji prostor dvoj- bama oko toga da je takvu cijenu uvijek spremna u pot- punosti prihvatiti. Štoviše, upravo tom spremnošću na suočavanje s posljedicama vlastita djelovanja i cijenom vlastitih odluka, Snježana Banović svoj i znanstveno–istraživački, i publicistički, i polemički i aktivistički rad pretvara u krajnje intimnu, osobnu, i zbog toga njoj toliko važno borbu.

Upravo ovakav skup tekstova i tema od osamnaestog do dvadestet prvog stoljeća, od vrlo općenitih teorijskih postavki kulturnih politika pa do krajnje konkretiziranih punktiranja osoba i događaja, pokazuje kako je, da parafraziram Lopea de Vegu, »vrijeme najbolji sudac«. Autorica tom Vremenu u ovoj knjizi, neobično upornim, strpljivim i pedantnim potragama u prašnjavim arhivima i zaboravljenim ili prešućenim dokumentacijama, ali jednako tako i istočasnim, vehementnim reagiranjima na dnevne poticaje i izazove, samo dostavlja građu i dokaze za sud i prosudbu. (Izvor: Pogovor knjizi ”Kazalište krize”)

(Promocija knjige Snježane Banović ”Kazalište krize” biti će 24. siječnja u 19.00 sati u dvorani Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, Trg maršala Tita 5., a knjigu će predstaviti Slobodan Šnajder i Nenad Popović)