Piše: Jorge Luis Borges
Preporučio: Romano Bolković

Kao i svi drugi u Babilonu bio sam prokonzul, kao i svi drugi bio sam rob, upoznao sam svemoć, sramotu i robiju. Gle na desnoj ruci nemam kažiprsta. Gle: kroz prorez ogrtača možete vidjeti na mom trbuhu istetovirani skrletni znak. To je drugi znak Beth. U noćima kada je uštap, ovo mi slovo daje vlast nad ljudima čiji je znak Ghimel, ali me podređuje onima koji nose Aleph, a koji opet u noćima mlada mjeseca duguju poslušnost onima s Ghimelom. U jutarnjem sumraku davio sam svete bikove u podzemnim podrumima, ispred crnog kamena. Proglasili su me nevidljivim za cijelu jednu lunarnu godinu, zvao sam a nitko mi se nije odazivao; krao sam kruh, a nisu mi odrubili glavu. Upoznao sam Neizvjesnost: stanje nepoznato Grcima. U odaji od bronce, pred nečujnom maramom davitelja, nisam gubio nade; u rijeci užitaka tjeskoba me nije napuštala. Heraklit Pontski izvještava s čuđenjem kako se Pitagora sjeća da je jednom bio Pir, a još prije toga Euforbus, a još jednom ranije neki smrtnik; da bih se prisjetio sličnih transformacija, meni nije potrebno da dozovem smrt ili da se obratim obmani.

Tu gotovo strašnu raznolikost zahvaljujem jednoj instituciji koja je u drugim država nepoznata, ili bar djeluje svugdje nesavršeno, ili potajno: to jelutrija. Njenu povijest nisam uspio saznati; znam samo da se magi ne mogu oko nje složiti; znam o njoj tek toliko koliko čovjek, nevješt asrologiji, može znati o Mjesecu. Potječem iz vrtoglavo lude zemlje u kojoj je lutrija bitni sastavni dio stvarnosti; sve do danas nisam o tome razmišljao više nego o nedokučivim putovima zagonetnih bogova, ili o kucanju vlastitog srca. Sada, daleko od Babilona i njegovih omiljenih običaja, ja razmišljam o lutriji pomalo s čuđenjem i sjećam se blasfemnih nagađanja koja su u sumrak mrmljali ljudi zavijeni velovima.

Moj otac je običavao pričati da je u davna vremena – da li prije mnogo stoljeća ili godina? – lutrija u Babilonu bila plebejska igra. Govorio bi ( ne znam da li je bio u pravu) da su brijači za bakarne novčiće prodavali pločice od kosti ili pergamenta ispisane simbolima. Izvlačenje se vršilo usred bijela dana; sretni su dobitnici primali, bez ikakva daljnjeg iskušavanja i potvrde svoje sreće, nekoliko komada novca iskovana u srebru. Procedura je, kako se vidi, bila jos sasvim primitivna.

Prirodno je da su takve „lutrije“ propadale. Njihova moralna vrijednost bila je na nuli. One nisu bile usmjerene da djeluju na sveukupne sposobnosti čovjekove, već samo na njegovu nadu. Suočeni s pomanjkanjem interesa kod publike, trgovci koji su pokrenuli te trivijlane lutrije počeli su gubiti novac. Netko je predložio da se lutrije usavrše, i tako je među mnoštvom sretnih brojeva bilo umetnuto i nekoliko nesretnih. Po tom usavršenju, kupci numeriranih pločica stjecali su dvostruke izglede: da dobiju novca ili da plate globu koja je katkada bila prilično velika. Taj ne pretjerano opasni rizik (postojao je samo jedan nesretan broj na svakih trideset sretnih) uzbudio je, razumije se, zanimanje publike. Babilonci su se bacili na igru. Čovjek koji ne kupuje srećke smatrao se kukavicom i strašljivcem. S vremenom taj se opravdani prezir usmjerio i prema drugom objektu. Prezirao se ne samo onaj koji ne igra, nego i onaj koji bi izgubio i platio svoju globu. Kompanija (u to su je vrijeme počeli tako nazivati) morala je tada povesti brigu o interesima dobitnika, jer se nagrade nisu mogle isplaćivati, kad gotovo ništa od svih ubiranja od globa ne bi stiglo do njenih blagajni. Ona je počela sudski progoniti gubitelje, i sudac bi ih osudio da plate prvotnu globu i troškove postupka ili da provedu izvjestan broj dana u zatvoru. Da bi ipak prevarili Kompaniju, svi su se opredjeljivali za zatvor. Iz te izazovne tvrdoglavosti nekolicine ljudi proizašla je apsoluna moć, eklezijastički i metafizički karakter Kompanije.

Nešto kasnije, lutrijske su liste prestale spominjati globe i ograničile su se smo na to da objave broj dana u zatvoru, koje donosi svaka nesretna srećka. To izostavljanje, koje se u prvo vrijeme gotovo nije ni primjetilo, bilo je od kapitalne važnosti. Prvi put pojavili su se u lutriji elementi, koji nemaju nikakve veze s novcem. Uspjeh je bio golem. Pod pritiskom igrača, Kompanija je bila prislijena da poveća broj nesretnih srećaka.

Svima je poznato da je babilonski narod duboko odan logici i da gaji sklonost prema simetriji. Bilo je nelogično da se sretni brojevi računaju u okruglim svoama novca, a nesretni u broju dana i noći u zatvoru. Neki su moralisti razvukli teoriju da posjed novca ne donosi uvijek sreću i da bi druge vrste sretnih dobitaka bile možda priladnije u ovakvim okolnostima.

Drukčije nezadovoljstvo proširilo se kroz siromašne četvrti. Članovi svetih redova povisili su uloge srećaka i tako mogli sami uživati sve izmjene straha i nade. Siromašni (razumljivo ili neizbježno zavidni) smatrali su se zakinutim za te rizike, koji su, kako je općenito bilo poznato, pružali tolika zadovoljstva. Pravedna težnja da svi, i siromašni i bogati, podjednako sudjeluju u lutriji, uzvitlala je velike nemire koji su se još godinama pamtili. Neki tvrdoglavi ljudi nisu htjeli ljudi nisu htjeli razumjeti (ili su se pravili da ne razumiju) da imaju posla s novim poretkom, nužnim historijskim napretkom.

Neki je rob ukrao jednu rujnocrvenu srećku, koja je u izvlačenju donijela posjedniku kaznu da mu se spali jezik. Ali zakon je određivao jednaku kaznu onome koji srećku ukrade. Neki su Babilonci tvrdili da je rob zaslužio užareno željezo zbog krađe; drugi, širokogrudniji, rekli su damu krvnik mora spaliti jezik na temelju srećke koju je izvukao. Nastale su pobune, i što je najžalosnije, došlo je do krvoprolića. Ali babilonski je narod, usprkos opiranju bogataša, uspio uspostaviti svoju volju. Narod je postigao ispunjenje svih svojih plemenitih zahtjeva. Prvo, uspjeli su da Kompanija preuzme na sebe cjelokupno poslovanje lutrije. (To je ujedinjenje bilo potrebno zbog veličine i složenosti novih operacija.) Drugo, uspjeli su da lutriju učine općom, slobodnom i tajnom. Bilo je ukinuto prodavanje srećaka za novac. Čim je jednom bio potpuno upućen u misterij Baala, svaki je slobodni čovjek automatski sudjelovao u svetim lutrijama, koje su se izvlačile svake šezdesete noći u labirintima boga, i koje su olučivale kakva će biti čovjekova sudbina sve do idućeg izvlačenja. Posljedice su bile nepredvidive. Sretni broj mogao je čovjeku osigurati unapređenje sve do u Savjet maga ili mu omogućiti da uhapsi svog neprijatelja (javnog ili privatnog), ili mu pružiti susret, u mirnoj tami spavaće sobe, sa ženom na koju je upravo bacio oko ili više nije očekivao da će je vidjeti; nesretni je broj mogao donijeti osakaćenje, različite vrste sramote ili smrt. Katkada bi jedan jedini čin – umorstvo C-a u nekoj krčmi ili tajanstvena apoteza B-a – bio sretan rezultat trideset ili četrdeset izvučenih srećaka. Proračunavanje ishoda takvih kombinacija srećaka bilo je neobično teško; ali ne smije se zaboraviti da su članovi Kompanije bili (i jesu) i svemoćni i mudri. U mnogim primjerima, znanje da su stanoviti užici samo ishod igre slučaja moglo je umanjiti njihove zasluge; da bi premostili tu poteškoću, agenti Kompanije služili su se sredstvima sugestije i magije. Njihove mjere i metode bile su tajne. Da bi otkrili potajne nade i skrivena strahovanja svakog pojedinca, koristili su se astrolozima i uhodama. Znalo se da postoje neki kameni lavovi, da postoji jedna sveta latrina koju su nazivali Qaphqa, da postoje izvjesne raspukline u jednom prašnjavom akveduktu, koje, kako se u narodu vjerovalo, vode do Kompanije: oni koji su nekome htjeli dobro ili htjeli zlo, ostavljali su svoje prijave na tim mjestima. Te informacije, kojih je autentičnost bila posve varijabilna, čuvale su se u arhivu po alfabetskom redu.

Koliko god se to činilo čudnim, žalbi nije nedostajalo. Kompanija, sa svojom uobičajenom diskrecijom, nije na njih direktno odgovarala. Ona je radije na polusrušenim zidovima jedne tvornice maski našarala kratko upozorenje, koje je kasnije uključeno u svete knjige. Ta doktrinirana izjava objasnila je da lutrija označava uključivanje slučaja u poredak svijeta i da priznavanje grešaka ne obezvređuje, nego naprotiv, uvećava njenu moć. Izjava je dalje upozoravala da oni lavovi i sveta udubina, premda ih se Kompanija ne odriče (ujedno se ne odričući prava da ih konzultira), funkcioniraju bez službene garancije.

Ova je deklaracija raspršila nemir javnosti, ali je prouzrokovala i druge posljedice, koje možda ni njen autor nije predvidio. Ona je temeljito modificirala duh i aktivnost Kompanije. Ja nemam još mnogo vremena; javili su ban da će naš brod uskoro isploviti. Ali pokušaću da to objasnim.

Premda to zvuči nevjerojatno, nitko još dosad nije pokušao da otkrije bilo kakvu opću teoriju igre. Babilonci nisu baš mnogo skloni spekulaciji. Oni poštuju odluke slučaja, povjeravaju im svoje živote, svoje nade, svoje panične strahove, ali nikada im ne pada na pamet da istraže svoje labirintske zakone ili sfere, koje se vrte oko osovine, otkrivajući te zakone. Unatoč tome, službena objava, koju sam spomenuo, izazvala je mnoge rasprave pravno-matematičkog karaktera, iz kojih je napokon proizašla ovakva pretpostavka: ako lutrija predstavlja intenzifikaciju slučaja, povremenu injekciju kaosa u kozmos, ne bi li bilo pravednije da slučaj djeluje na svim stupnjevima izvlačenja, a ne samo na jednom jedinom? Nije li apsurdno da slučaj odredi čovjekovu smrt, a da okolnosti te iste smrti – konfiskacija imovine, objava, odgoda za jedan sat ili jedno stoljeće – ne budu isto tako prepuštene slučaju? Ove vrlo razložite kritičke primjedbe izazvale su naposljetku znatnu reformu, čiju je kompleksnost (uvećanu stoljećima upotrebe) moglo shvatiti samo nekoliko specijalista. Ja ću ipak pokušati da je ukratko izložim, makar samo u simboličkoj formi.

Zamislimo prvo uzvlačenje koje određuje da čovjek umre. Da bi se ono upotpunilo, dolazi do drugog izvlačenja, koje odlučuje između (recimo) devet dopunskih osoba. Od tih mogućnosti četiri mogu voditi prema trećem izvlačenju koje će odlučiti o imenu krvnika, dvije mogu sudbonosnu odluku zamijeniti nekom sretnom (otkriće blaga, na primjer), jedna može kaznu još otežati (to jest odrediti da smrt bude sramotna ili popraćena mučenjem), a ostale mogu zabraniti izvođenje kazne… Ovo je samo simbolička shema. U stvarnosti broj izvlačenja je beskrajan. Nijedna odluka nije konačna, svaka vodi do mnogih drugih. Neznalice pretpostavljaju da je za beskrajan broj izvlačenja potrebno beskrajno vrijeme; ali u stvarnosti potrebno je samo da vrijeme bude beskrajno djeljivo, kao što znamo iz poznate parabole o utrci s kornjačom. Ta se beskrajnost čudesno slaže s brojčanim grananjem slučaja i s Nebeskim Arhetipom Lutrije, koji obožavaju platonisti. Poneki iskrivljeni odjek naših rituala čini se da je dopro sve do Tibera. Aelius Lampridius, u svom Životu Antonina Heliogabala, spominje da je taj car običava zapisati na školjkama sreću, koju je pripremio za svoje goste, tako da bi jedan dobio deset zlatnika, a drugi deset muha, deset skočimiševa ili deset medvjeda. Vrijedno je podsjetiti se da je Heliogabal bio odgojen u Maloj Aziji među svećenicima boga čije je ime nosio.

Postojale su također bezlične srećke, bez neposrednih i određenih rezultata: jedna je npr. Određivala da se safir iz Taprobane baci u vode Eufrata; druga , da se pusti u zrak ptica s krova jednog tornja, treća, da se svakog stoljeća jedno zrno pjeska mora oduzeti (ili dodati) neizmjenom pijesku na obali. Posljedice su katkada bivale zastrašujuće.

Zahvaljujući blagotvornom utjecaju Kompanije, svi su naši običaji prožeti slučajem. Čovjek koji kupi tuce vrčeva vina iz Damaska, neće se iznenaditi ako jedan od njih sadržava kakav talisman ili zmiju otrovnicu, pisar koji sastavlja dokument rijetko propušta da u njega ne unese pokoji lažni detalj; i ja sâm, u ovom žurnom objašnjenju, falsificirao sam poneki sjaj i poneku strahotu. Prikrio sam možda potajnu dosadu… Naši povjesničari, najoštroumniji na svijetu, izumili su metodu korigiranja slučaja: dobro je poznato da je djelovanje te metode (općenito) pouzdano, premda se, dakako, ni ona ne može primjeniti bez izvjesne mjere lažnosti i obmane. U svakom slučaju, ništa nije toliko okruženo izmišljotinama kao povijest Kompanije … Paleografski dokument, koji se iskopa u nekom hramu, može biti proizvod jučerašnjeg izvlačenja otprije nekoliko stoljeća. Nijedna se knjiga ne objavljuje bez stanovitih razlika između svakog primjerka. Pisari se zaklinju tajnom zakletvom da će uvijek nešto izostaviti, umetnuti ili izmijeniti. Indirektna se laž također naveliko prakticira.

Kompanija, u svojoj božanskoj čednosti, izbjegava svaki publicitet. Njeni su agenti, kao što je shvatljivo, tajni; naredbe koje ona neprestano (možda vječno) izdaje ne razlikuju se nimalo od onih koje šire varalice. Povrh toga, tko se može pohvaliti da je on zaista prava varalica? Pijanac koji je izmislio neku smiješnu besmislicu, spavač koji se iznenada probudi i zadavi ženu koja spava kraj njega, ne izvršuju li oni zapravo tajne odluke Kompanije? Njeno nečujno djelovanje, koje se može usporediti s božjim, izaziva svakovrsna nagađanja. Odvratna je i strašna pretpostavka da već stoljećima Kompanija ne postoji, i da je sveta zbrka u našim životima sasvim hereditarnog i tradicionalnog karaktera. Drugi kažu da je Kompanija svemoćna, ali da se njen uticaj očituje samo na malim stvarima, kao što je pjevanje ptice, ili boja rđe ili prašine, ili polusnovi pred zoru. Neki opet, govoreći na usta maskiranih hereziarha, kažu da nikada nije postojala i da nikada neće ni postojati. Neki, isto tako niski, tvrde da nije važno da li vi potvrđujete ili niječete postojanje te mračne korporacije, jer da Babilonija i nije ništa drugo nego beskrajna igra slučaja.