Piše: Edit Glavurtić

Naše prijateljstvo počelo je dopisivanjem, kao što priliči dvjema Blizančicama rođenima, kao što ćemo ubrzo s oduševljenjem otkriti, baš na isti dan, u istome gradu, s jednom godinom razlike. Pišući jedna drugoj otkrismo mnoge sličnosti, i nešto što nas povezuje na poseban način; obostranu zaluđenost i odanost jednom piscu za koga bi neupućeni možda pomislili da je pisac za djecu, no pravi zaljubljenici znaju da je puno više od toga.

Jedan i jedini Hans Christian Andersen pišući bajke pisao je o traganju, smislu, ljubavi, pohlepi, odanosti, dobroti, gluposti, žrtvi i još mnogočemu drugom ljudskom i poznatom što smo obje prepoznale i zaljubile se. Moja je prijateljica Jele napravila korak dalje od mene, već dvaput je bila u Danskoj, u rodnom Andersenovom gradu, u njegovoj kući, prolazila ulicama kojima je i on prolazio, gledala istu luku i isto nebo.

Malena bista s njegovim likom, dar iz Odenseea, uvijek je na mom stolu, u blizini dok pišem i dok razmišljam.

Svojevremeno sam Jeli posudila šest knjiga bajki koje sam prije više od dvadeset godina sama sebi darovala u jednoj malenoj knjižari u Dunavskoj ulici u Novome Sadu, jedne rane jeseni, a pratile su me poslije u Beč i samnom se godinama poslije ponovo vratile za Zagreb. Jele nije znala da takvo izdanje postoji i s velikim ih je oduševljenjem ponijela sobom u Split da ih pročita. No, kako su mjeseci prolazili bila sam sve čvršća u uvjerenju da joj knjige trebam pokloniti.

Došla mi je ta ideja kao nadahnuće i nije me napuštala jer netko tko dvaput kreće na hodočašće za Odensee zaslužuje takav dar, mislila sam.

S druge strane i meni su bile jako vrijedne i neprestano sam im se vraćala, pa se nije bilo lako od njih rastati. Kad sam nakon nekoliko mjeseci ipak u sebi pristala na konačnu prazninu na polici i obznanila Jeli da knjige ne treba vraćati gesta se pokazala nepotrebna jer je u međuvremenu, o divnoga čuda, ona na netu našla isti komplet kao moj i naravno, odmah ga kupila. Tako se stvar rasplela na najbolji način. Sad svaka ima svoje knjige.

Vrijeme je prolazilo, prilike za susrete bile su rijetke, pa se i moj Andersen u Splitu zadržao tri godine, sve do prije nekoliko dana.

Ne nalazim riječi kojima bih opisala radost susreta, jer mada knjige nisu živa bića, za mene su poneke i više od toga. Da proslavim, pripremila sam veliku Milku s lješnjacima, skuhala čaj, smjestila se u naslonjač i najprije potražila svoj najdraži „Posljednji san starog hrasta“ uživajući u svakoj rečenici. Kao da je prvi put čitam.

Sretna što su se okolnosti na kraju poklopile pa se moj Andersen nakon dosta pustolovina i lutanja bijelim svijetom na kraju ipak vratio kući.

I da je ispalo onako kako sam prvotno zamislila, bilo bi dobro. Nakon svega mogu reći da je ovako još i bolje. Sretna zbog toga.