Piše: Mensur Ćatić

U vrijeme dok sam bio student prava u Sarajevu čitali smo Fohta. Fohtova misao o estetici se, toga se dobro sjećam, doživljavala kao nešto što uspijeva izbjeći vulgarizacijom ,,sveprimjenjivog” marksizma, onaj pomalo zamoran i jednoličan pogled na stvarnost. Jer, ako u Bahovoj ili Hendlovoj glazbi, a ja bih dodao:i u poeziji Dantea, Rumija, Miloša, Džubrana i mnogih drugih imamo blijeskove kosmičke tajne (to sam u jednoj pjesmi nazvao blijeskom koji osvijetli neurone kosmosa), onda se tu na posredan ali vrlo jasan način definira i sam pojam umjetničkog djela i njegove veze s autorom, stvarateljem i umjetnikom.

Da ne duljim: Sva ova suvremena gungula jeste nešto nalik na recimo beogradski maraton gdje u masi trkača to jest učesnika (što je za svaku pohvalu sa stanovišta održanja zdravlja i zdravstvene kulture) poslije nekog vremena i trčanja u gomili (slika pisanja poezije na facebooku) kao amateri polahko otpadnu i na čelo utrke dođu oni koji mogu postići pristojne rezultate.

Naravno, rijedak je slučaj gdje se umjetnost makar i ovako širokom aluzijom može porediti s atletikom, ali poezija je danas postala nešto poput kineske navade da svi izlaze jutrom na trgove i rade gimnastiku. Tto jeste zdravo, ali ne znači da smo svi oni olimpijci nalik Miroslavu Ceraru.

Današnji vlasnici sredstava za proizvodnju preko svoje duhovne nadgradnje proturaju teorije u estetici i filoziji uopće. U umjetnosti takve nazore koje treba da naprave zamešateljstvo što će za posljedicu imati trgovcima pogodnu situaciju. Rukovodeći se isključivo profitom i sadržajem umjetničkog djela (s navodnicima i bez njih), želi se podržati visoka stopa profita i ideja samog sustava vulgarizirane informatičke kulture i epohe prosvijećenog kanibalizma.

Vidim da pojedini ”pjesnici” koji su doslovno polupismeni, ali izabrani od tih vlasnika sredstava za proizvodnju i napuhani pred neukom ruljom drže kojekakva predavanja, pišu eseje o jako bitnim stvarima. Što da kažem; Andersenovo ”Carevo novo ruho” jeste najznačajnije djelo u povijesti literature jer će, siguran sam, biti okosnica otpora Čovjeka koji će braniti Dostojevskog, Miloša, Borhesa i druge u sustavno proizvođenom kaosu gdje bogato udata starleta ili pak na pušenje i laktanje spreman vješt manipulator biva objavljavan/a pjesnik/inja.

Tako njihovo djelo ostaje i onda ta priča o tome da će vrijeme dati konačan sud a u koju u principu vjerujem, biva obesmišljena. Naime, neće biti u konkurenciji pred tim vremenom više nikoga osim tih vještih pušača koji se recimo na pjesničkim susretima finansiranim od država, fondova i slićno susreću i utvrđuju svoje zamkove mediokritetstva, ostajući jedini koji će izaći pred sud vremena. Radi se o zločinu koji, koliko god neki mislili da pretjerujem, za posljedicu ima ratove i propasti.