Piše: Silvija Šesto

Ujutro se, osmog sedmog tisućudevetstodevedesetipete, Zdravko, novinar gradske rubrike jednih dnevnih novina, probudio, sjeo na krevet i rekao:
– Kad se zbrojim ima me previše!

Posjekotine koje si je nekoliko minuta kasnije zadao britvom u kupaonici bile su dovoljan razlog da šuteći odobri odluku svoje supruge:
– Tamo će ti biti dobro. Nećeš biti jedini. Nije kraj svijeta… – psihijatrijska je klinika od njihove kuće stvarno bila udaljena samo koji kilometar dalje, uzbrdo.

I osoblje rado svraća na odjel koji interno zovu «vijeće mudraca». Postoji nekoliko razloga. Jedan od žešćih je taj što Zdravko svako popodne kuha izvrsnu kavu. Porazgovarati s ljudima koji su do prije nekog vremena krojili javni život posebna je privilegija. Tako barem smatra i misli većina njihovih terapeuta. A njihovo se mišljenje unutar zidina klinike posebno respektira.