Piše: Edit Glavurtić

Što zapravo znamo o ljubavi, osim da je hrane i zbilja i snovi, blizina i razdvojenost, govor i šutnja? Svim što je oblikovalo prethodno iskustvo, i svim što je ostalo željeno, a neostvareno. Kamo da se čovjek uputi da bi je pronašao kad ona ionako dolazi nasumce, po svojoj hirovitoj, čudnoj volji; u trenucima kad je nismo prizivali, a kad za njom čeznemo, ostajemo je željni. Ljubav nije uvijek mir, ispunjenje i dolazak na cilj.

Prije… sjena mjeseca na vodi, tajnovita i nestalna, neprevodiva u riječi.

U mladosti mi se jako sviđala romantična ideja o traganju za drugom polovicom, ali zrelost tu sliku odbacuje. Što ću s polovicom nekoga, kad ona uvijek traži drugu polovicu da bi bila potpuna? Samo oni koji u trenutku susreta već jesu cijeli, mogu iz svoje cjelovitosti-potpunosti dijeliti sve, pa i moguću bol.

Ne želim ljubiti iz potreba da prazninu popunim, nego da puninu podijelim, da kao pijani mornar dam bez mjere i isto toliko uzmem.

I ako traje samo trenutak rado na njega pristajem.