Piše: Emir Sokolović

I.

„Draga sestro, nikada ne bi povjerovala da je takvo što moguće. Život bih dala za gospodina Lia! – gospođica Misi je ljubila dlanove starije sestre sjedeći uz naslonjaču gdje se nalazila Lola; sestra koja nikada nije stala pred oltar.

„Znam sestrice i nikada ne gledaj u srce; koliko god ga slijedi netremice. I znaj da je badem sladak i bez meda. Samo živi; to ti je sestrice obaveza i nadam se da ćeš biti dostatna iste.“

„Ali sestro, gospodin je. U pravom smislu te riječi. Samo da vidiš kako se smije svakoj mojoj dosjetki, kupuje mi ružu svaki dolazak dok je svaka šetnja alejom uz rijeku tako čarobna i nestvarna… A ti tvoji bademi i med. Uh… Ništa te ja ne razumijem. Mada te volim Lola i znam da si u pravu.“

„Ne obraćaj previše pažnje na moje naklapanje sestrice. Danas nisam dobre volje, ali ljubav spram tebe me čini posebnom i uveseljava da ti ne mogu reći koliko.“

„I ja tebe obožavam jedina sestro moja. Ne znam šta bi bilo sa mnom da te nije bilo; naprosto to ne mogu ni zamisliti. A sadaja blistam i rastem od sreće, a ti samo uz mene“ – obori oči i skoro da će zaplakati zbog podjeljenih osjećaja: sopstvenog zadovoljstva i predpostavljene nesreće najdraže osobe na koju uvijek može da se osloni predpostavivši nelagodu, koliko god mogla biti i u krivu, jedino iz uočljive samoće. Toliko joj je bilo žao Lole da bi smetnula s uma da je ona svo vrijeme uz nju. I kada bi, u rijetkim momentima to nagnalo i suze u očima, vrdala je kao ushićenjem zbog prevelike pažnje koju im ukazuje gospodin Li. Koliko god istinu obje znale, ali i prećutkivale.

Tako su poslije podne, od ručka do večere, sestre čavrljale oko nebitnih događaja i doživljaja; Misi užagrenih obraza navodeći razgovor na gospodina Lia i Lola sa sjetom skritom u kutovima podno tananih brka koji su počeli da izbijaju odveć rano obzirom da je prešla tek trideset i treće ljeto i jako, jako dobro znala to što bi tek trebalo opeći njenu malu sestricu. Iskustveno je znala da ono o čemu zbori njena sestrica Misi nepostoji nikada i nigdje osim što isti osjećaj nadahnjuje naša bolesna potreba da smo nekomu bitni; da je neko nama bitan i da se da mistični oreol nečemu odveć prozaičnom. Gotovo bi se moglo reći da su to patetični dijelovi baštinjeni iz glorifikacije koju su drugi zvali romantizam. U suštini je uvijek bio gorak plod; mladi badem koji nikada nije uspjevao izrasti. Ili bi sudionici bili toliko samozasljepljeni uvjerenjem da imaju taj magičan osjećaj kako bi na odlasku priznavali u grobnoj tišini samoću unutar čije ljušture je srce jedino pumpalo krv; vršilo jedinu opravdanu funkciju radi koje i jeste tu. No i tada se očekivala korota kao da je ono što je prošlo bilo najbitnije u našem životu. Ali kako reći bilo kada je život jedino to što je sada; od prošlosti je nemoguće učiti, a nadati se znaju samo budale. Lola je to znala, ali nije želila sestri protivuriječiti jer zna da bi je samo razjarila i da ta iskustva mogu postojati samo kao lična; nikada i nikako ih ne možemo naslijediti od drugih. Na žalost…

Isto tako bi bilo pregrubo ustvrdti kako je,starija sestra, Lola ostala neudata jer je brinula o mlađoj sestrici poslije smrti roditelja; to se desilo, gotovo kao nesreća, poslije smrti oca majka je svenula u nepunih mjesec dana. Lola je tada napunila dvadeset i treće ljeto imorala je da preuzme odgovornost oko porodičnog ulaganja. Koliko god posao vodio advokat, koji je bio i blizak prijatelj upokojenih, s podozrenjem je gledala na uloženi novac. Tim više što je dvije tri godine prije roditeljske smrti uz oca radila na analizama i sagledavanju dobrih investicionih prilika. Nije računala na to da umnoži bogatstvo; naprosto je računala na to da imaju korektnu rentu koja bi im omogućavala solidnu egzistenciju. Kako su izgradile, oslonjene jedna o drugu, harmoniju u realizaciji nije bilo nikakvih vidnih prepreka koje bi narušavale sklad. I to što je ostala neudata djevojka Lolu nije ni za tren zabrinjavalo. Imala je mušku pažnju i ponude, ali – kako to stari znaju reći – nije se dalo. Tim više se usredsredila na sestrin emotivni život pružajući joj podršku kada je znala i to da je život taj koji piše igru. Naprosto to sami moramo osjetiti ili ostati uskraćeni za najbitniji dio koji ga čini tako živopisnim da biva i tema mnogih romana i romansiranih životopisa.

Dovršivši prekrasan razgovor poljubile su se i pošle na počinak uz osmjeh koji je sobom nosio podijeljena osjećanja. Toliko podijeljena da bi oni koji bi se usudili tumačiti ih zabasali u mrežu koja bi ih nanovo dovele do ishodišta samo iz razloga što bi pokušali iznaći dubinu tamo gdje j nema i sebi opravdati sav jalov trud.

II.

„Gospodin Li te čeka sestrice“ – prozbori ulazeći uz predhodno kucanje u Misinu sobu kako bi je upoznala s time ko je zvonio o vrata. – „Rekla sam da ćeš žurno i sama idem da gostu pravim društvo u salonu dok ti ne budeš uređena za izlazak.“ – Na tran je stala i divila se mladosti odjevenoj u žutu bogatu haljinu sa bijelim čipkanim obrubima tako zamamno opeglanim da bi se moglo reći da su slikani. Osjetila je toplinu i dijelila sestrinu sreću. Hitro je sišla drvenim stubama kako je sestrin odabranik ne biodveč dugo čekao u salonu.

„Sestrica će o čas gospodine; kao što sam rekla. Samo još neznatno strpljenja… znate da za Vas želi da izgleda uvijek posebno. Kao i Vi za nju, ako se ne varam?!“ – obraćala se uvaženom gospodinu dok je pristupala salonu gdje je ovaj stajao uz kamin i divio se Misinoj slici koju je odložio na prvotno mjesto pošto je čuo domaćicu.

„Naravno da se ne varate. Uvijek za nju s posebnim zadovoljstvom se pripremam. Svakako da zaslužuje i više, ali do sada ne iznalazim načina poštovana Lola.“ – Slamnati šešir je držao u prekrštenim rukama ispred sebe. Teget mašna oko bijele košulje i laganog kafenog odjela koje priliči ljetu i šetnjama uz perivoj, kao i uredno izbrijano lice, odavaše nekog ko odveč uvažava pratiteljku pri nedjeljnim šetnjama prije ručka.

„Izvinite, a da li ćete ići u perivoj kolima ili ćete se izšetati? Dan je, naprosto, prekrasan i teško bi se bilo odlučiti za bilo koji odabir.“ – obrati se gostu obzirom da nije zamijetila da se dovezao.

„Ne bih da pogrešno shvatite i da mislite da sam neuviđavan, ali kočijašu sam rekao da dođe u tačan čas, ali sam ja ishitreno došao…“ – izgovorivši posljednje riječi zarumeni se i obori pogled kao polaznice klostera Sv. Tome Asiškog koji se nalazio na zapadnom prilazu gradu.

„Nemojte sada, molim Vas, da se unezgodite. Pitala sam stoga da ako ćete se izvesti, kao što sada rekoste, mogu da Vas zamolim da nam se pridružite po povratku na ručku. Nemam dileme da li će se Misi tomu obradovati, a to mi je iznimno bitno; njeno zadovoljstvo.“

Naprosto nije znao kako reagovati na odveč ljubazan poziv gospođice Lole. Prvo što mu je došlo do svijesti kao razlog da ne pristane jeste da će biti uznojen poslije šetnje i nikako si takvo što ne bimogao oprostiti. Do te mjere je sugestivno osvrnuo na tu mogućnost da je lice iskrivio u nevidljivu grimasu. Jedino što je želio bilo je to da je za svoju djevojku uvijek besprijekoran i vrijedan uzora. Gotovo da je to naginjalo manirizmu. Mnogo što šta bi se dalo pomisliti da nije bilo tog opčinjenog pogleda kojim je gotovo pa zurio u mlađu sestru svakom prigodom kada su bili zajedno.

Lola je naprosto osjetila njegovu misao u cjelosti i diskretno se nasmijavši ponudila drugu mogućnost: „Onada neka bude večera?! U devetnaest sati. Ne treba ništa da kažete; samo dođite.“ – Vrata u salonu se otvoriše i Misi je blistala u cjelosti; od toalete do slamnatog šešira sa širokim obodom kako bi zaštitila lice od prejakog sunca. U ruci jedržala kišobran izuzetno usklađen sa opravom. U isto vrijeme se pred vratima čulo ništanje konja i lupanje potkovama o kaldrmu što je bio izvjestan znak da su i kola došla. Gospodin Li je elegantno prišao gospođici Loli i prislonio joj cjelov na ruku i pri izlazu, osvrnuvši se, prozbori kroz širok osmjeh: „Večera! Što da ne. Uz iznimno zadovoljstvo…“

III.

Došavši u perivoj uzeli su kotaricu i ćebe, sišli iz kočije na mjestu gdje običavaju da posjednu podno prekrasnog debla krošnjatog da niti jedna sunčana zraka nije dodirivala tlo, prostrli i sjeli. Naspram njih je bio izgrađen drveni kej koji je dobrano sezao u rijeku s kojeg su djeca skakala u vodu da se osvježe. Gledali su mnoge prolaznike u razgovorima, pratili grimase na licima zabavljajući se pokušavajući odgonetnuti i oponašati eventualne razgovore uz grohotan smijeh. Ili uživajući u graji koju su činili derani takmičeći se ko će skočiti dalje u rijeku, ko će izliti manje vode pri vratolomnim skokovima ili ne znam ti ja što. Povoda su si uvijek uspjevali naći. Potom bi nešto prezalogajili, nešto što bi gospodin Li ponio u kotarici jer je na tomu predano insistirao dok gospođica Misi nije želila da oponira. Naprosto mu je želila ugoditi ni ne promišljajući se koliko bi to mogla biti istinska njegovo htijenje ili poza za koju je vjerovao da bi godila njegovoj pratilji. Uistinu bi tako bivalo.

Poslije čaše crnog vina, koja je bila sastavni dio ceremonijala, kazivali su kako im prija da su skupa i zaklinjali se kako se vole uzajamno više od samih sebe. Ni ovaj puta takvu izjavu nisu propustili. No, kako je hineći odraslu osobu gospođica Misi znala reći: „Sve u svoje vrijeme…“. Oni koji su prolazili pored njih i zamijetili ih nisu ni dvojbili da li je u pitanju sklad očit u svakom pogledu.

U datom trenu, ostavivši pratioca da leži na boku, uzela je šešir i komad kruha te se zaputila ka keju da hrani labudove koji su se okupili u blagi sumrak obzirom da su prije nepunih sat ili dva derani napustili kupalište po pozivu roditelja da se pripremaju za povratak kući. Došavši na sam rub i pjevušeći ushićeno jednu od arija za srce joj priraslu djelovala je poput anđela pod tim slamnim šeširem širokog oboda. Gospodin Li je, u datom momentu pakujući ostatke hrane, bio okrenut leđima uznesen jos jednim prekrasnim nedjeljnim izletom tim više što se nastavlja prekrasnom večerom na koju ga je pozvala gospođica Lola.

Tišinu je prekinuo gospođicim vrisak i osvrnuvši se vidio ju je u vodi; unutar prekrasnog žutog klobuka koji je činila još prekrasnija oprava sa bijelim obrubom. Ne promišljajući o bilo čemu zatrčao se i skočio u vodu. Tek kada je uspio dotaći ruku gospođice Misi doprlo mu je u svijest da ne zna da pliva. Svjestan neminovnosti tiho je prozborio najdražem biću: „Više i od samog sebe…“ i lagano utonuo u blage talase. Samo jedan jauk nad vodom; jauk koji su razumjele samo ptice i blago sunce koje se nadnosilo, sada već u sjenama, nad vodu koja sobom odnese tajnu.