Piše: Edit Glavurtić

Mislila sam da je sasvim nemoguće, da ću se do svog posljednjeg zemnoga dana sjećati one subote u kojoj se u nepovrat razbila polovica mog života, sve što mi je bilo drago i poznato i čemu sam vjerovala.

Godinama mi se vraćala slika oštrih krhotina; zimskog, mutnog sunca koje se lomi kroz prozor i crta šare po mojoj vunenoj suknji. Nas dvoje razgovaramo isprekidano i u grču svatko sa svoje strane stola, ispred nas šalice s hladnom napola ispijenom kavom i puna pepeljara. Urezalo mi se to jutro u pamćenje, kao što se znaju urezati slike velikih nesreća i preokreta, koje se godinama poslije vraćaju. Čak i nakon što se bol ohladila i dosta vremena prošlo, te prizore nisam mogla zaboraviti. Čekali bi me u zasjedi kao tupa kostobolja reumatičara pred kišu.

Zaboravljala sam važne stvari, obljetnice i rođendane koje nisam smjela zaboraviti, a ovo, čega se nisam htjela sjećati vraćalo se samo od sebe u svakoj pojedinosti. Na kraju sam se navikla i prihvatila to kao dio osobne neželjene prtljage, jer u svakom bi me siječnju taj dan nepogrešivo dočekao pa sam se znala na tu svoju tajnu obljetnicu čak malo počastiti da obilježim prvi veliki lom u svom životu.

Nije u tome bilo nimalo cinizma, naprotiv, preživljavanje mi se činilo kao dobar razlog za malo slavlje.

I sad, već treću godinu zaredom događa se nešto što sam mislila da se nikad neće dogoditi – zaboravila sam taj dan! On je došao i prošao, a ja sam pomislila na njega tek dva tjedna poslije.

O, kakvog li ushićenja, kakve radosti! Čudo je ovaj život, pravo čudo!

Način na koji sve dovede u red, zaliječi ožiljke, zamagli slike, ponekad oslobodi. Jer, samo mu treba vjerovati i dati malo vremena.

A onaj davni osjećaj apokalipse, njega nema ga više. Rasplinuo se kao loš san, primjećujem sa čudom. I sve je najednom sasvim drukčije!

Kad zatvorim oči i prizovem ono subotnje jutro, ne mogu sebi objasniti odakle ta golemu nježnost koju sad osjećam prema glavnim likovima: zbunjenom muškarcu kom se osmjehnula nova ljubav i on je krenuo za njom jer nije mogao drugačije. I uplakanoj mladoj ženi u vunenoj suknji, koja je pomislila da je kraj svijeta i da će tog trena umrijeti.

Nije naravno, samo je naglo u jednom prijepodnevu odrasla.