Piše: Božica Jelušić

Razmislimo li podrobnije, vidjet ćemo da magla nije samo meteorološki fenomen, već i pretežito stanje naše stvarnosti. Kad Roethke govori o” Pustim samotnim mjestima, Iza oka; izgubljenoj zemlji na rubu zamagljenih gradova”, meni se čini da savršeno prepoznajem ta odredišta i kote. Naša misao na prošlost, duh obuzet melankolijom,neostvarena očekivanja, ponajčešće odlaze do lelujavog ruba, pokušavajući zarubiti zavjesu i otkriti što smo tamo ostavili i zaboravili. Skližemo se i posrćemo u potrazi za jednim jasnim vidikom, jednom perspektivom koja obećaje sigurnost.

Najčešće se ne dešava ništa, no može, u konkretnom svijetu, izletjeti pred kotač tvoga bicikla paun očerupana repa, odjeknuti krik gavrana, zalepršati bijela košulja nestala davno sa studentskog prozora, pojaviti se otkinuta grana platane, pjegava, suha, nalik na ruku gubavca…Može se začuti mukanje sitih krava na povratku s paše, škripanje drvenih kola, očev krupan glas koji doziva psa, žamor molitve, zvuk raštimana glasovira s prozora stare škole, hrapava popijevka pijanca s vrata gostionice…Cijelo ono djetinjstvo, cijela mladost, onaj izgubljeni Eden i kontinent nikada otkriven od surovih osvajača.

Ali magla je i moćno opsjenarsko oruđe. Pod njenim skutom bujaju opsjene, laži, mitovi, nejasne priče, urotnički šapat, predrasude. Roje sde aveti prošlosti, smucaju se lažni proroci, ćoravi vođe, hromi dugoprugaši, larfonosci, izbavitelji. Negdje u brdima pale se logorske plemenske vatre. Odjekuju bubnjevi koji zovu na pokret, marš, strojevi korak…Njihovo odjekivanje i pulsiranje u leđnoj moždini, govori o spremnosti na pokret, na rat, razaranje, rasulo, plamen, smrt.

No, duša je povodljiva na dobro,kao “vječni početnik” ona vjeruje u Sunce koje dolazi iza magle. U rasplamsavanje bivstvovanja, u otvaranje, svjetlost. blistanje i otvorene mogućnosti. U lijepu sliku svijeta, kad će na paunovu repu ponovo zablistati smaragdne oči, odražavajući beskrajni svemir, tako blizu, na razini naše ispružene ruke….

(2014.)