Piše: Edit Glavurtić

Ne znam sjeća li se još itko onog lijepog običaja kojeg pamtim iz djetinjstva, a zove se – nedjeljna posjeta. Nakon ručka, kad bi se raspremila kuhinja i malo odmorilo, nitko nije bio sretniji od mene kad bi mama rekla „Hajde, presvuci se i počešljaj, danas idemo u goste!“ Ponekad smo odlazile teti Marici koja je stanovala u gradu pa se trebalo voziti tramvajem, što je bilo posebno veselje, a nekad se išlo u susjednu ulicu kumi Margiti, ili gospođi Zdenki, maminoj prijateljici. Ponekad bi gosti dolazili nama, što je bilo jednako dobro i uzbudljivo.

Nije se nekad iz tih posjeta pravila viša filozofija, niti se posebno najavljivalo, jer u to vrijeme nismo još u kućama imali telefone. Naprosto, znalo se da je nedjelja dan za goste, pa bismo se ili prethodno dogovorili, ili odlazili bez posebne najave, jer svatko je bio spreman da nedjeljom popodne bez bilo kakve ceremonije dočeka prijatelja ili rođaka.

Pamtim one vezene stolnjake koji su se izvlačili iz ormara baš za takve, svečanije prigode, pa bi zamirisala kava u šalicama, i družilo se uz tanjur bučnice, pite od sira ili običnih Kraševih napolitanki, uz čašu piva, a ujesen vina, a mi djeca dobili bismo slasni malinovac i išli se igrati sve vrijeme budno držeći na oku stol s kolačima. Dogovaralo se u vezi zimnica ili nabave drva, planiralo kakvi će se kolači peći za praznike, prepričavali događaji sa svadbe. Smijalo se i pričalo, ponekad gledala televizija i neizbježno „Nedjeljno popodne“, pa se predvečer išlo kući, večerati i pripremati za ponedjeljak, za posao i za školu.

Nije ono vrijeme nudilo vrste zabave kao ovo današnje, nisu još postojali trgovački centi ni društvene mreže, nego televizor s dva programa, i nedjeljne utakmice na radiju, pa su se ljudi družili i njegovali male rituale nedjeljnih okupljanja. Ne mogu se točno sjetiti kad je to prestalo, jer je nemoguće osjetiti trenutak prijelaza dok si još u njemu, no kad nestane, vidiš da fali. I nije to neka velika i važna stvar da bi se zamijetilo odmah, ali proširila se i nekako zgusnula ta nedjeljna tišina, i u njoj se ugasilo sve osim monotonog zujanja televizora.

Ne znam jesu li brige i problemi današnjice uništili volju za druženjem, ali ni ranije ljudi nisu bili baš sasvim bezbrižni, pa ipak nedjeljni stolovi u predgrađima Dubrave, Trešnjevke ili Trnja dobro pamte žamor razgovora, smijeha. Jesu li se inertnost i nezainteresiranost za sve van vlastita četiri zida toliko proširili da ljudi više nemaju potrebu za okupljanjem? Ili su jedni drugima rekli sve što su imali, pa sad šute, i puštaju televizorima da umjesto njih govore?

Možda je ovo samo misaona varka, sentimentalna slika kojoj je vrijeme dodalo malo boje i uljepšalo je kao što često biva s prizorima zamrznutim u pamćenju… ne znam, i to je moguće. Ovaj mali nekrolog nedjeljama kakvih više nema pišem iz čiste nostalgije, jer me pritiska tišina poslijepodneva, dosada dana i vremena u kom svatko iz nedjelje u nedjelju, mjeseca u mjesec, godine u godinu, živi sam za sebe.
I to mu je dovoljno.