Piše: Silvija Šesto

– Proklete ručkice! – zalupila je vratima željezarije. – Prokleta stota željezarija u koju kročim! I prokleti ormar!
– Sestro, nije vam dobro? – Roberti je pristupio mlađahan muškarac vidjevši je zdvojnu kako nasred pločnika razgovara sama sa sobom.
– Dobro mi je, meni je dobro, ali nisam cijela, nisam cijela tako mi mog pokojnog i dragog Šime, nisam više cijela!
– Hoćete li da vas odvedem do klupe? – preko puta željezarije, na drugom kraju ulice počinjao je park omeđen klupama.
– Hvala ti, sinko! Idi svojim poslom, a ja ću svoj sama srediti! – rekla je, no nakon što je mladić oklijevao, još je dodala:
– Stvarno, sve je u redu. Eto, samo nisam našla nešto što sam tražila. To se svakom može dogoditi, zar ne? Ali, svi to primamo različito. Ja sam, primjerice malo poživčanila. Ali i to je za ljude, zar ne, zar ne…Ajde bok i hvala ti! – krenula je na desno, iako je njen smjer zapravo vodio na lijevo, no nije više imala snage tumačiti klincu da nije tako stara i tako prolupala i da neće riknut nasred ceste. Uostalom, u tim trenucima joj uopće nije godila ičija pomoć. Zapravo, pojava tako uljudnog mladića još ju je više žestila. Nek’ ide kvragu on i njegov kućni odgoj!

Kad je stigla tamo gdje je trebala već je s vrata pogledala ormar. Šest ladica imalo je pet plastičnih ručkica. Šestu, slomljenu, držala je u džepu od kaputa kao uzorak. Ladicu kojoj je pripadala ta ručkica skoro nikada nije otvarala, iako je tu prostoriju poznavala bolje od sebe čisteći je svaki dan. U donjoj su se ladici nalazili Šimini dokumenti. Prije mjesec dana, na desetu godišnjicu Šimine smrti, palo joj je na pamet da isprazni ladicu, spremi Šimine papire na drugo mjesto, ili ih čak baci u smeće, a da u nju stavi nešto što koristi živima.

No, kako ju već godinama nije otvarala, tako je ta šugava ručkica pri otvaranju pukla i ona ju je jedva jedvice odšarafila, stavila u džep i krenula u potragu za novom. Naravno, takve se više nisu proizvodile.

– Dobro, kupit ću novih šest – strašno ju je smetao svaki nedostatak, a kamoli na regalu na koji je pogled pucao sa svih strana. I inače je bila dosta čudna u tom pogledu. Ne daj Bože da koja slika visi ukoso. Njena je perfekcija išla dotle da je čak i mladićima koji su pjevali u zboru birala nijansu kravata ili marama. Plava, crvena i zelena nisu dolazile u obzir. Kad je kitila prostor birala je samo bijelu boju. Ljubičice, tulipani i slične vrste također nisu dolazile u obzir. Većinom je izbor, što zbog povoljnosti, a što zbog kraja iz kojeg je potekla padao na ivančice.
Prohodala je sve željezarije u gradu spremna kupiti svih šest glupavih ručkica.
– Ne znam gdje ćete to naći, ako ćete uopće naći, jer ja mislim da se taj profil više ne proizvodi! – rekao joj je prvi prodavač, ali ona je njegove riječi proglasila budalaštinom i krenula dalje. No, njegove su riječi očito bile točne, jer širinu koja je od rupe do rupe iznosila tridesetitri jebena milimetra nigdje nije mogla naći. U sredini potrage čak je počela kombinirati i zbrajati one trojke koje su jednostavnom matematikom izlazile na šest, pa je nekom svom matematikom došla i do neke čudne igre šestica i sve je to povezala s đavlom koji se putem tričavih ručkica zamislio s njom poigrati!

Prošla je sva mjesta u gradu u kojima nude ručkice pritom se koristivši i telefonskim imenikom i telefonskim informacijama, ali i usmenom predajom. Raspitivala se u susjedstvu, a bogme zanimalo ju je radi li još to netko u gradu ili je sve smrdljivi uvoz.

– Sve je smrdljivi uvoz! – potvrdio joj je prodavač na četrdesetišestom prodajnom mjestu.

Odustala je od daljnje potrage vrativši se na mjesto gdje je sve počelo.

– E nećeš! – zgrabila je Roberta sjekiru i udarila svom snagom po ladicama. Sjekira se zabila u puno drvo.
– Eh, to ti je kvaliteta. Više ovakve nitko ne proizvodi! – pomislila je i nastavila najdublje u sebi… – I kojeg su đavla onda na takvo što nasrali plastiku! – riječ đavla ječila joj je od prsnog koša do podnožja mjesta gdje joj se nekad nalazio lijevi bubreg. Jedva jedvice izvukla je sjekiru i lupila drugi put. Sad je već išlo lakše, jer su se bočni dijelovi ladica počeli odlijepljivati. I nije se zaustavila. Do mraka je skršila cijeli ormar, a onda se umorna svalila na krevet. Sanjala je svog fra Šimu kako dijeli hostiju.

Uvečer je u župni ured ušao kapelan i već se s vrata primio za glavu vidjevši krš i lom, a uz to i Robertu kako spava raširenih nogu i ruku na podu pokraj sjekire.

– Sestro Roberta, sestro Roberta! – časna se probudila tek nakon njegovog desetog zazivanja.
– Što je to, sestro, možete li mi objasniti?
– Ne mogu! – zaurlala je Roberta, izišla iz župnog ureda zalupivši vratima tako jako da je sa stropa otpao komad žbuke.