„praznih džepova, ali punih srca…“ – Nežni Dalibor

Piše: Sven Popović

Nisam siguran, ali mislim da je bio početak marta ili možda ožujka i rekla je da odlazi i da joj se ne da više piti s nama i slušati naša naklapanja o Japandroidsima i Strokesima i budućnosti rokenrola i svim sutrašnjim tulumima. Otpio sam gutljaj iz plastične čaše. Gutljaj jeftinog viskija s kolom i osjetio sam kako elektroni napaljeno, ne, nervozno srljaju tijelom. Otišla je u svoj stan (srećom, nije daleko odavde i s malo sreće cimera joj neće biti doma) gdje će slušati urlanje neke pjevačice, a vani urla noć, urlaju moji elektroni i nervi.

– Jel’ ljuta na tebe? – pitao me prijatelj i pružio mi ostatak džointa.

Slegnuo sam ramenima i drhtavim, ledenim prstima prihvatio baklju. Nalet dima smirio je elektrone, natjerao nerve da pulsiraju na nekoj drugoj frekvenciji, a iznad nas zvijezde kruže kao ptice od staniola. Klupicu do nas jedna je maloljetna djevojka sjedila na momku, obgrlila ga je nogama a njegove ruke, njegove hladne ruke išle su joj ispod jakne i majice, a tamo nešto dalje netko je pišao u grmlju, a još dalje vidio sam sakupljača boca, čije su vrećice prijetile pucanjem, kako kopa po košu za smeće i prijatelj mi priča i čujem kako spominje novi album Strokesa i kako zvuče kao ona hrpa pedera iz osamdesetih koja je furala fudbalerke. Ja povremeno kimam i kažem kako je sve to u kurcu, svi ti bendovi s kojima smo odrastali su sad otišli u vražju pizdu ali zapravo i dalje vidim nju kako odlazi makar je njena silueta davno skrenula iza ugla, ali čini se da od njenih koraka još osjetim mreškanje tkanine noći, pijem, elem, gdje sam, čini mi se da letim zabit ću se u oblak mokriti po krovovima.

– Slušaš li ti mene? – prijateljev glas dopire s druge strane leda, tamo gdje je svjetlost.
– Ne, već neko vrijeme.
– Kretenu.
– Idem do nje.
– Nije li ljuta?
– Ne znam.
– Vidimo se.
– Ostaješ?
– Ima još cuge.
– Dobro, bok.

Docvokotao sam do njenog ulaza i dugo sam pritiskao zvono za portofon, pustila me da uđem nakon minute. Dobro, izmišljam, možda i nije bila minuta, ali pustila me da uđem i to je jedino bitno. Nisam mogao pronaći svjetlo u hodniku pa sam nesigurnim koracima krenuo stubištem. Sinulo mi je da nisam siguran na kojem katu stanuje. Stajao sam tako negdje između trećeg i četvrtog kata udisao mrak i shvaćao kako ništa ne shvaćam. Otvorila su se vrata na katu ispod i svjetlost je povratila po hodniku i stubištu i tamo je stajala ona pospana, prelijepa i nimalo željna mojeg društva.

– Pijan si.
– Znala si to kad si otišla.
– Hajde, uđi.
– I jesam.
– Izuj se, – čuo sam glas iz kuhinje. – Jesi li gladan?
– Ne, sve okej, – nespretno skakućem na nozi i odvezujem žnirance i uspijevam napraviti još veći čvor. Frustrirano ih pokušavam svući i padam na pod.
– Što je to bilo? – i dalje je u kuhinji.
– Pao sam.
– Aha, onda dobro.
– Kako dobro? – pomislih. Konačno skinem cipele. Ulazim u njenu sobu i rušim se do nje na madrac.
– Spavaj – kaže.

I jesam. Iduće je jutro svanulo u dva popodne i rekla mi je da odlazi. Dobila je posao u Luksemburgu i želi da ja pođem s njom, ova mi se vijest odnekud čini poznatom ali nisam bio siguran kad mi je to spomenula. Kažem joj kako ne vidim kako je taj posao drugačiji od njenog sadašnjeg. Još je tamo sve skuplje.

– Pa ne misliš valjda do kraja života piskarati glazbene kritike i piti pokraj benzinskih crpki.

Pogodilo me nekoliko stvari:
1. Ne piskaram, pišem
2. Ne pišem samo kritike. Napisao sam i roman. Neobjavljen, doduše.
3. Što fali cuganju na bengi?

I onda shvaćam: ona cijeli život ima ciljeve koji su meni neshvatljivi i nezanimljivi, a ja ovisim o roditeljima i onoj crkavici od honorara. I ona bi da prestanem ovisiti o roditeljima kako bi ovisio o njoj i kako bi mi nakon posla dok joj masiram stopala govorila da gluvarim po cijele dane i sviram gitaru i čitam neke tamo romane od kojih nikakve koristi.

Zaključujem, točka jedan: volim je, iako ne bih trebao. Prohodali smo na prvoj godini faksa. Ja još nisam imao bradu. Ona još nije imala posao. Ja sam volio Velvete. Ona je imala majicu s bananom. I na trećoj godini smo skupa uselili u njen stan i ja bih odlazio doma svaki put kada bi njeni roditelji došli u posjetu. Njen me otac nije volio. Njezina me majka nije mogla smisliti. Fizika je zajebana stvar, ta cijela priča s inercijom. I nešto poput veze odnese te daleko i u jednom ti trenutku nije jasno kako si došao tu gdje se nalaziš, a znaš da si htio nešto drugo. Točka dva: ostavit će me i biti s nekim unutar profesije i savršeno će iskrojiti svoj život. To je bar očito. Naši se interesi već neko vrijeme ne miluju. Točkice: ne znam koji su ti ciljevi u životu. Zapravo ne znam ni čime se točno baviš. Ne znam ni tvoju omiljenu boju niti omiljeni cvijet niti omiljeno godišnje doba ni djevojačko prezime tvoje majke ni čime se tvoj otac bavi. Znam samo slike tebe. Pamtim samo riječi. Znam da imaš dvadeset i sedam madeža na tijelu (osim ako koji nije otpao) i da voliš izgovarati riječ PRHKO i da voliš OCEAN i da si nekoć htjela pisati ali govorila si kako ne postoji jezik kojim bi mogla izraziti sve što vidiš. Ja sam ga pokušao izmisliti. Znam što sanjaš po načinu na koji dišeš i skupljaš nožne prste. To nisu važne stvari, svjestan sam toga, ali ih nitko drugi ne zna.

– I, što kažeš?
– Na što?
– Na plan.
– Nisam siguran.
– Kako misliš? Pa barem ti uvijek pričaš o bijegu iz ovog grada.
– Nisam siguran da je odlazak u Luksemburg gdje si ti dobila novi posao – moj bijeg. Barem ja tako ne shvaćam bijeg. Uostalom, što bih ja tamo gore? Ja…
– Ti nemaš posao.
– Da.
– Pa nađi ga.
– Kao da je to tak’ lako.
– Pa, jesi li probao?
– Nisam imao razloga.
– A moj posao?
– Ja sam zadovoljan svojim poslom ovdje.
– To se ne može nazvati poslom.
– Ma nemoj? Ajde da tebe vidimo kako bi napisala deset kartica teksta o novoj glazbenoj sceni u regiji.
– To me ne zanima.
– A mene ne zanima ovo tvoje.
– Ovo moje?
– Da. Što god da je.
– Što god da je?
– Tako je.
– Znaš li ti uopće čime se bavim?
– Imaš pravi posao.
– Pravi posao?
– Ono, sjediš i radiš i tako ispuniš vremensku kvotu i to je to.
– Molim?
– Ništa se ne promijeni.
– A tvoje pisanje mijenja svijet?
– Ne, ali mijenja moju svijest, – morao sam se nasmijati na ovo jer to jednostavno nije bila istina. Nisam ambiciozan momak. Bio sam nekoć. Ali moje ambicije nisu bile profitabilne.
– Ma daj, molim te. Tebe je jednostavno strah pokušati nešto.
– Napisao sam roman.
– Koji nitko nije objavio.
– To je zahtijevalo više hrabrosti od obavljanja posla.
– Po čemu? Po tome što ti je neobjavljivanje zgazilo ponos?

Ušutio sam. I kako njoj objasniti da meni odgovara biti beskoristan i da i dalje gajim romantične iluzije o svijetu i da nisam čovjek koji se utrkuje i ima želju smjestiti svoj život u aktovku? Tako to barem shvaćam. Ne želim imati šefa. Ne želim raditi za nekog drugoga. Ne vjerujem u bolju budućnost i obećane zemlje. Uostalom, i nama dolazi obećana zemlja. Sjećam se kako sam s njom pričao o tome. Rekao sam kako će u obećanoj zemlji političari nositi ista odijela. Samo će cigarete biti skuplje. I novčanice će biti drukčije boje. Pravila igre ostat će ista. I nikad nije stvar bila u tome da sam preglup za pravila. Ona su vrlo jednostavna. Brutalna i jednostavna. Meni se sviđala druga igra. Ona koja je nalikovala dječjim igrama poput gumi-gumija i školica. No ta sam pravila zaboravio. Ostao sam u adolescentskom Limbu.

– Dakle, što sad? – upitala me.
– Ne znam.
– Kad ćeš znati?
– Ne znam.
– To je tvoj odgovor na sve.
– Možda.
– Ja ću posao prihvatiti.
– U redu.
– U redu?
– U redu.

I opet muk.

– Ne znam, – rekao sam joj.
– Što sad?
– Kako smo došli ovdje? Kako nismo prije primijetili da svatko vuče u drugu stranu?
– Ja vučem, ti si jednostavno mrcina koju nisam uspjela pomaknuti, – nasmijali smo se.
– I što sad?
– To sam te ja maloprije upitala.
– Znam.
– Znaš?
– Znam.
– I što sad?
– Razmislit ću još – slagao sam.

I onda sam otišao. I onda je ona otišla. Prvo iz moje blizine, a onda iz države. Te sam noći sanjao zvuk tračnica. Ali ona ne voli vlakove. Nekoliko mjeseci poslije ušli smo u obećanu zemlju. Ja sam dotad poput pijanog Mojsija tumarao pustim krajolicima i očekivao da mana padne s neba. Bio sam u pravu. Gotovo se ništa nije promijenilo. Novčanice su sad drukčije boje. Cigarete su skuplje. Pušim paklu dnevno, kao i prije. Samo sam mršaviji.