Piše: Romano Bolković

U Hrvatskoj je kinematografija prije iznimka nego pravilo: dogodi se H-8, Rondo ili Samo jednom se ljubi, ali, što dalje? Možda biste se sjetili još tri, četiri, pet filmova: ali, što dalje? Ta, radi se o cijeloj jednoj povijesti nacionalne kinematografije u kojoj naprosto nitko nepristran ne može nabrojati deset najboljih filmova, kad ih ima jedva četiri. Ne najbolja, naravno, ali, Bože moj, čujte, kaj sad!

Zašto je tome tako? Godinama sam pisao filmsku kritiku, pa i studirao režiju na ADU, i mislim da smijem ponuditi svoj odgovor na tu zagonetku. On je, a kaj bi drugo bio nego – višeslojan.

Kusturica je kazao da Žilnik ne razumije da se na filmu nešto mora vidjeti i čuti; iako je Žilnik ostavio moguće dublji trag u svijetu filma no Kusturica, Nemanja ima pravo.

Tu je prvi nesporazum Hrvata i filma: Hrvati jednostavno nemaju osjećaj za plasticitet. Kao što imamo značajne pjesnike ali jedva par vrijednih prozaika, tako će Hrvat vjekovima uzaludno raditi cipelu, koja će prije izgledati kao kutija: jasno, riječ je o par stoljeća Donatela i drugih Desideria de Settignana na strani Scafore i Lattanzia. Pogledajte što mi držimo da je skulptura: svjedoče tome zorno Rabuzinovo Sunce i Propadalov Porin: riječ je o nesporazumu sa samim konceptom skulpture, jer skulptura pretpostavlja trodimenzionalnost, a ne plošnost, 3 a ne 2 D. Hrvatima je već tijelo u prostoru mimetički nedostupno i neostvarivo, pa film, mada umjetnost vremena – Tarkovski bi čak rekao: ritma, ne tempa – kao umjetnost u kojoj se nešto mora vidjeti i čuti, ponajprije iluzionirati nekakvog protagonista u nekakvom svijetu, nailazi na nepremostivu zapreku: Hrvati, unatoč razvoju tehnologije oponašanja realiteta, proizvode filmove koje je nesnosno gledati kao likovni uradak, filmove koji su neprivlačni kao cipele ovdašnjih postolara, i ako bi tkogod i imao što za kazati, pa k tome još i znao – recimo Berković – dramski potencijal scenaristički artikulirati, sve to skupa izgleda kao socijalistički krajobraz šezdesetih ili hrvatska novelistika sedamdesetih: možemo se mi uvjeravati u interna remek-djela lokalnog funkcionalizma, ako bismo i arhitekturu prizvali u pomoć, ali, budimo realni: sve je to sumorno i ne odveć nadareno, iznuđeno, ako i opet nije riječ o par izuzetaka, sretnih presedana koji su se oteli podneblju i autoru. Hrvatske je filmove gotovo nemoguće bez živciranja gledati jer su naprosto ružni.

Što se tiče toga da se u filmovima nešto i čuje, ako se ne govori u dijalektu, hrvatske je filmove nemoguće slušati: ako se ne razgovaraju Tetec i Presvetli, ili Luigi i Bepina, sve je to nesnosno meketanje neke nepostojeće štokavštine kojom se komunicira, bez akcenta, jedino na ADU u Zagrebu, ako se ne govori ubitačnim zagrebačkim u privilegiranom miljeu suvremenog glumišta, sapunicama: to je tek nemoguće pratiti – muške bih likove pobio, a ženske listom nokautirao, čim čujem da netko otvori usta u namjeri da ispusti sound te primitivne pozerske, prepotentne a provincijalne agramerštine konca dvadesetog i početka ovog vijeka: za razliku od zagrebačkog mekog mijaukanja Zvečke i Kavkaza, naročito govora sredine XX. stoljeća, jezik kojim progovara hrvatska filmska i tv-produkcija prvog desetljeća novoga milenija opravdava sav prezir koji Zagrepčani uživaju već u Dugom Selu, da ne krećemo na put.

Ali, to su tek preliminarne nevolje.

Ona prava krije se u nedostatku scenarija, naravno. Ipak, nije tu riječ samo o nepostojanju škole, nedostatku zanata: nema priče! Sve kad bi Lew Hunter i živio u Zagrebu, nikoga ništa ne bi mogao naučiti, jer Hrvati nemaju smisla za dramu: štoviše, u našem svijetu drama je nemoguća: kako da bude moguća kad se nitko ne bi štel nikome zamerit? Budući da je osnovna životna strategija nezamjeranje a glavna socijalna soft skill sposobnost da se ne zatvore niti jedna vrata, u Hrvatskoj je drama, kao u Averoesovom svijetu, konceptualno nespoznatljiva. Iako se povijest ovdje zna dramatično izraziti, zar ne? Jednom sam na blogu vodio o tome ovakve razgovore; ponovit ću ih, da vam olakšam razumijevanje ove nedaće s filmom, kojoj je u osnovi difuzni hrvatski egalitarizam: tu je moguć jedino kolektivizam, rad je uvijek društveni rad naime, i individualni napor – zato ovdje nikada ideja liberalnog nije naišla na plodno tlo – ne da ne daje nikakvoga ploda, da je uzaludan, nego je unaprijed proskribiran, osujećen kao klonuće duha: ta tko bi normalan mislio da bogec človek – taborniki siti, na tlaku iti, si sme vriti, inkluzive Krleža – nešto može sam svojim snagama poduzeti, sukobiti se sa Svijetom, usuditi se barem na ono: Sapere aude!, da ne velim suprotstaviti se razuzdanoj gomili, kao kakav junak westerna, dopustite mi tu neoliberalnu, kapitalističku slabost: ovdje se druga mora spasiti, pojavu osuditi, na nekom beskrajnom partijskom sastanku, i danas, crvenim ili crnom, a da bi se osoba uspostavila u svom aktivitetu kao protagonist nametnuvši vlastito Ja na mjesto svoje Sudbine, ta kome bi to smjelo pasti na pamet u podneblju u kojem se nitko nije rodio i umro u istoj državi i gdje je sva mudrost u tome da Bara začkomi, jer nisme dost prefrigani:

GRIČKI DIJALOG

Čuju, gospon, zakaj nečeju
Naši ludi bit za bana zdigani,
Zakaj naši novci drugom tečeju?
Čkomi, Bara, nismo dost prefrigani!
Dragi gospon, naj mi rečeju,
Zakaj naši ludi jesu cigani,
Zakaj v Peštu našu zemlu vlečeju?
Čkomi, Bara, čkomi, mi smo frigani!
A po nebu čudnim slovima
Oblacima jesen govori.
Teče veće tihim snovima.
Prestaše već stari dobri govori
Gdje već spava Barica i japica.
U susjednoj kući, samo viri kapica.

Tako Matoš. Japica, kapica, vekivečna jesen po nebu čudnim slovima govori, a naši ludi i danas jesu cigani, nisme mi prefrigani, Bara, ono kad ti velim!

Eto, zato nema filma. Jer, otkud Individua? A ako nema sukoba čovjeka koji se u obranu vlastita dostojanstva drznuo potegnuti barem kutiju olovnih slova, ako već ne neki tradicionalni kalibar, ako je osoba glajhšaltovana u bratskojedinstvenu masu konfuznu već od stoljeća sedmog, o čemu da, lišeni drame, oslonjeni na romantične tlaplje o inspiraciji, ergo bez znanja i škole, naši dramatičari, dramaturzi, scenaristi, pisci i pisari pišeju? Jer, vidite, mi smo imali rat, ali osim iskrenog hrvatskog samobičevanja, koje je i opet dano idejno nedotupavo a vizualno neugledno, ovdje nikome na pamet ne pada čak i o tako dramatičnim događajim ponešto filmom kazati. Kako i bi, kad je jedina drama u životu većine naših filmskih redatelja činjenica da je mala u pola tri u noći dobila ospice, jebate a sutra imam sastanak za kredit, punica je baš morala za vikend doći odozdo, i… Idite u mp3 i vi i vaši filmovi, dragi moji redatelji, auteuri, pa vi Dramu ne biste prepoznali da tumarajući zabasate usred minskoga polja. A evo, evo kako je to lako:

Nego, sećaš li se kako je Krleža opisao onaj svoj kasnoletnji susret s Titom u nekoj prizagrebačkoj bašti, ja mislim negde iza Pivovare, u predvečerje velikog rata. Tito je nosio svetlo letnje odelo, opisao ga je, s neskrivenim udivljenjem, kao čvrstog, opasnog muškarca, koji kompjutor ima u glavi. Seli su i naručili piće, kadli uđu u bašču dva tipa u balonerima. Tito nije bio siguran: racija? Sad se Krleža pretvara u kameru, parafraziram ga čisto po sećanju: “Tito je laganim pokretom segnuo pod sto, izvukao pištolj i pripremio ga u ruci. Tiho je saopštio: vidiš ova vrata iza sebe, kad ti kažem, iz sve snage potrči, kad se nađeš napolju skreni levo i trči dvesta metara do potoka, pređi ga, pa zatim idi desno, preko brda sve do šume koja te vodi gore do ceste gde si već siguran…” Međutim, uzbuna je bila lažna. I ona dvojica došli su na piće.

Tako me je oslovio Čadež. Odgovorio sam mu:

Odlični su bili ti frajeri. Joža Manolić je jednom prigodom uletio u neko selo na beciklinu, žureći u pomoć prijatelju kojega su vijale neke staše. Imao je automat oko vrata i taman kad su na glavnu cestu iz pokrajnoga šora izletjeli dečki u potjeri za Jožinim suborcem, Joža pusti guvernal, nastavi okretati pedale, uzme automat, i tako bez ruku vozeći opali rafal po vrlo neugodno izenađenom zdrugu.

Moram priznati da su naši dramski pisci kreteni. Recimo, ovakvog prizora nitko se ne bi dosjetio, a već ih je na netu pregršt: na stranicama Zagreb se bori možeš, recimo, pročitati i sljedeću anegdotu:

12. lipnja 1942. zapaljeno je skladište benzina njemačke vojske u Selskoj cesti. Akciju su, pod rukovodstvom Josipa Manolića i Ivice Kranželića, izveli omladinci Vladimir Radošević i Vladimir Posavec.

Tom prilikom uništeno je oko 60.000 kilograma njemačkog benzina, nekoliko uskladištenih tenkovskih motora i postrojenja u nekim radionicama vezanim uz skladište.

Eksplozija je snažno odjeknula gradom.

Ha, ha, ha, kak je Jožica digao u zrak 60 tona benzina, vidiš ti to! Ne znam zakaj nitko od takvih epizoda ne napravi nekakav film, pa da nam partizanski otpor i borba postanu nekako urbano prisni – zato jer je ono urbano, građansko, buržoasko, zapraf bilo neprijateljsko – u ovoj eri buržoaskog revivala, no, to je već stari problem ovih krajeva: ovdje se sumnja u individuu i njenu moć, ovdje je drama kao sukob pojedinca i svijeta nemoguća, jer, ne bi se štel zamerit, misli uzorita hrvatska individua, pa budući da svjetonazorno drama i nije moguća, onda je nema ni u kazalištu, kao ni na filmu. Iako je u stvarnosti ne manjka, kao što pokazuje i tvoja pričica.

“Sećaš li se epizoda iz Šiblove knjige o ilegalcima u Zagrebu. Skojevac beži od agenata, uletava, u zadnji čas, u tramvaj, ošamućen je a svi zure u njega. Čoveku neugodno, zna da nešto nije u redu a i svaki čas isčekuje nastavak potere. A šta je bilo? Iz potiljka mu viri pištoljsko zrno, pogodilo ga maltene slučajno, sasvim izdaleka, pa nije uspelo da probije lobanju. Ja verujem Šiblu. Link na koji upućuješ prava je riznica.”, nastavio je Čadež.

“A pazi ovo, priča koju mi je ispričalo i potvrdilo nekoliko relevantnih osoba. Za vrijeme NDH Njemci su raspisali za Stevom Krajačićem potjernicu i nudili nagradu veću nego za Titom. Pred kraj rata utvrdili su Zagreb, rovovi, bodljikava žica, minska polja, mitraljeska gnjezda, s namjerom da ga brane do posljednjeg čovjeka kako bi se za to vrijeme druge njihove trupe u povlačenju mogle izvući. Zagreb je očekivala sudbina Staljingrada. U tom trenu Stevo Krajačić se uvuče u njemački glavni štab, uđe u kancelariju glavnokomadujućeg Švabe, zatvori vrata za sobom i pristojno se predstavi. Bond! Švaba mu isto tako uljudno kaže: “Vi znate da odavde nećete izaći živi?” Stevo izvadi pištolj i odgovori: “Možda, ali u tom slučaju ni Vi nećete preživjeti”. Švabo nastavi: “Dobro, kojim dobrom ste svratili?” Stevo kaže. “Došao sam dogovoriti uvjete PREDAJE Zagreba.” I nakon toga se oni lijepo porzagovaraju, gentlmenski dogovore da će Nijemci ukloniti sve mine i ljubazno se povući, a partizani će ih pustiti da odu i tjedan dan neće napadati ni druge njemačke jedinice u povlačenju. Za karj glavni Švaba sredi da Stevu pod osiguranjem prevedu do partizana da može izvjestiti što su se dogovorili. Po toj priči Stevo K. je spasio Zgareb, a priča se nakon rata tajila da ne bi ispao veći frajer od Tita.”, sad se pridodao i Pero Kvesić.

Na to sam morao reagirati:

Babl, to je posve točna priča. Iako sam je već čuo od tebe, pričao sam je kasnije organizatoru paleža u Selskoj i on misli da je istinita. Što je zanimljivije, čuo sam je iz još jednog izvora na vlas istu! Ha, ipak je taj kit radio Titu osiguranje kad je onomad Rankovića smjenjivalo, dakle, morao je biti velik frajer. Nepravedno je kako se o takvim ljudima kasnije malo zna: naravno, nije to čudno, ali, ipak bi se arhive morale ranije otvarati.

Da je rekonstruitrati život Josipa Broza Tita do u tančine, Amerikanci na par godina ne bi snimali avanturističke filmove, a Bond bi kao projekt propao. Ozbiljno to mislim.

Oljušti stvar od ideologije, iako i ideologija, taj marksizam kao emancipacijski pokret oslobođenja čovjeka kao radnika, nije za odbaciti, ali, zbog neugodnih iskustava, je li, manimo se spikice, i ostavimo samo akciju: Tito, recimo – o ovom mi je detalju pričao Ivo Banac, a ako itko kuži te stvari, kuži Banac – dolazi u Istanbul kao Spiridon Mekas. So far, so good. Ali, vidi, iako to svi znamo, nikome na pamet ne pada sitna fora: u tom je trenutku grčki jedan od službenih jezika Porte, i na ulasku u Tursku carinik bi mu se zaisigurno obratio na grčkom! Kako je ušao? Kako je spikao? O čemu se tu zaista radilo, nitko ne zna.

Da stvar bude bizarnija, na putovnici, kao mjesto rođenja toga Spiridona Mekasa ne piše niti jedno grčko mjesto nego – Karlovac! Sjajno, zar ne! U čemu je stvar, to nitko kasnije nije doznao.

Ne zna nitko ni kako je Tito izašao: tj. znas se kako, ali ne zašto je donio odluku kakvu je donio, i naglo promijeio smjer putovanja, kao i prometalo. Znao je pokojni Vladimir Velebit, ali on je 2004. umro. O tom izlasku iz Istanbula nešto više ću na kraju, a evo par riječi o Vladi Velebitu,da se vidi kakav je pak to frajer bio, i, simptomatično, da se pokaže kako slučaj odredi cijeli život.

Njegov je slučaj imena Herta Haas. O njoj sad pak treba cijelu štoriju, ali nemam vremena: Herta Haas, bila je studentica Ekonomske visoke škole u Zagrebu, a posebnom ju je činila okolnosta da je živjela s – Josipom Brozom Titom. Dakle, Velebit upoznaje Hertu Haas, i 1937. napušta sudački poziv i postaje odvjetnik u Zagrebu. Kao kurir prenosi poruke komunistima u inozemstvo. Godine 1939. u Istanbulu sreće generalnog sekretara KPJ Josipa Broza Tita: Wikipedija to ne bilježi, ali Velebit u Stambol Titu donosi putovnicu. Iako, jedna verzija, kaže da je putovnicu kao kurirka nosila Herta Has. Rješenje je ove engime jednostavno: bila su dva putovanja i putovao je i Velebit, ali i Herta! I o tome ću jednom opširnije.(Saša Broz unuka je Herte Has; Mišo je sin. Herta je treća Titova žena: dugo se vremena smatralo druga, no, prije dvije godine otkriveno je sljedeće: Lucija Bauer, dakle, bila je druga Titova “oficijelna” žena (ovo “oficijelno” znači da se Tito s njom vjenčao i da o tome postoje pisani dokumenti). Njezina prethodnica, kao što je otprije poznato, bila je Ruskinja Pelagija Belousova Denisovna, a njezine nasljednice – Herta Haas, Davorjanka Paunović te, kao peta i posljednja u tom nizu, Jovanka Budisavljević.)

Mjesec dana kasnije u Zagrebu Tito ga učlanjuje u KPJ. Velebit surađuje sa Josipom Kopiničem, agentom Kominterne u Zagrebu, što je i opet briljantna okolnost, zna li se tko je pak Kopinič. Nabavlja radioodašiljač kojim je ljeti 1940. iz Zagreba uspostavljena veza s Moskvom, koja je funkcionirala za vrijeme čitavog Drugog svjetskog rata i nikada nije bila otkrivena. (I taj je radioprijemnik – jebiga, ispada da sam lud za partizanima, ali, ovo je stvarno nevjerojatno: sve je tu prepuno briljatnih epizoda – izvor legende koja traje do dan danas: posljednji sam put prije par godina pričao o toj radio stanici, i Manolić se mrštio pametno obarzlažući da nitko, pa ni Krajačić, u uvjetima progona Informbiroovaca ne bi u vlastitoj kući držao link s Moskvom! Za tisuću su puta manju stvar letjele glave, ali, priča se obratno: priča se da je taj radio prijemnik radio desetljećima, i to iz Krajačićeve kuće, o kojoj ima kojekakvih legendi: jedna je da je Stevo svakoga tjedna s mora dovozio cisternu morske vode za bazen!) Vratimo se Velebitu.

U ožujku 1942. iz Zagreba odlazi u partizane. Radi na organizaciji vojnih sudova u NOV. Od lipnja 1943. postaje oficir za vezu sa stranim vojnim misijama. Boravi u Egiptu i Italiji. Svibnja 1944. u Londonu sastaje se sa Churchillom i obavlja mnoge druge političke razgovore. U koalicijskoj vladi Tito-Šubašić, ožujka 1945, postavljen za ministra inozemnih poslova.

Sjajno, kaj ne? Sretneš Hertu i zuuuuum, odjednom si s Churchillom i obavljaš konspirativne zadatke najvišeg ranga. Kakvi ljudi!

No, dakle, takav kit donosi Titu putovnicu. I, gdje sam ono stao, ah da, Tito u zadnji tren odustaje od puta brodom: već je bio kupio kartu za put iz Genove u Ameriku! Pazite to, to malo ljudi zna: trebao je Tile putovi te 1937. u Ameriku, no, iz nekog razloga naglo mijenja smjer i kreće vlakom, jednostavno silazi s vlaka u Zagrebu i – nikome ništa. Vraga! Na Gibraltaru engleski agenti pretražuju brod, no Tita nema! Kako su znali da će putovati? Tko im je to javio? Zašto su ga tražili? Što je trebao raditi u SAD? Tko je Titu – to je presudno – javio da je otkucan, zbog čega on naglo odustaje od puta za Genovu!? Sve u svemu, strašan siže, kaj ne?

A Horvati ne znaju napraviti filma! E, jebem ti ideologiju i politiku. Treba napraviti film poput Građanina Kanea: uzmeš Tita tek kao predtekst, predložak. I pičiš. Onda vele – ma nije moguće, takav frajer ne postoji! Je vraga, kaj ne bi postojal, a najbolje tek slijedi: dolazi 1945. i evo ti ga na bijelom konju! I taj se s horsa nije skinuo do smrti. Kakav drive!

Potom sam nakanio otiči u grad po Bančevu knjigu u Vuković-Runjić; ‘Acta turcarum. Zapisi s putovanja po Turskoj’; tamo bi cijela zgoda trebala biti protumačena.

U međuvremenu, dometnu sam par podataka; evo datuma: 26.11 1939. putuje brodom iz Odese za Stambol; odalzi iz Istambula početkom ožujka, da bi 13. ožujka osvanuo u Grčkoj:

With a passport on the name of Spiridon Mekas he travels aboard a Turkish steamboat from Odessa to Istambul, where he stays for 17 days (Hotel “Park”, II. Floor., room 44, followed by Hotel “Continental”, room 31 – until March 8, 1940).

Čuj, tek ukratko, koliko logika pomaže, jer ja ne volim lupetati kad su činjenice nadohvat ruke, a Banac je, mislim, stvar dostatno izinterpretirao.

Put u Ameriku uopće nije nužno fikcija! Naime, pogledaj ove okolnosti: u Moskvi je čovjek zadužen ispred NKVD-a (general major!) Mustafa Golubić, stari solunac i poštovatelj Apisa, konvertit: razočaran Prvim svjetskim ratom, Golubić postaje komunist, i, kažu, Staljinov prijatelj! Izgleda da je bio, tvrdi Dedijer, prvi čovjek NKVD-a za SAD, i da je sudjelovao u organizaciji ubistva Lava Trockog, barem po jednoj liniji! U svakom slučaju ako je Golubić bio u SAD, a brinuo se o Titu još u Moskvi, što ne bi Tito išao za Ameriku?

Tko ga je mogao poslati? Jedino Kominterna? Tko ga je mogao izdati? Jedino Kominterna!

Zašto su Britanci zaustavili brod? Ako je bio i njihov agent da ne odaju tu činjenicu Moskvi, ako nije, da zaustave visokog agenta Kominterne na putu za SAD! Čisto k’o suza. Konačno, on je samo sišao s vlaka u Zagrebu: nitko nije znao da ne putuje iz Genove! Nisu to, izgleda, znali ni britanski agenti koji su brod zaustavili na Gibraltaru!

Ali, da ne gatamo iz dlana i leta ptica, idem po knjigu, samo za tebe Šarli!

(Lažem, naravno, umirem od znatiželje; zvao sam Banca, i on mi obećaje stvar ispričati licem u lice, jer je malo opširnija: više je tu boravaka u Istanbulu, više kurira, putuju u Velebit i Herta, a odnosi Tita i Staljina nisu jednoznačni ni postojani. Uostalom, možda je upravo Tito dao da se upije Mustafu onomad kad ga, dok su Nijemci već u Beogradu, Staljin šalje da konsolidira KPJ i, potom, grčke komuniste. Kako je došao tako su ga otkucali, Gestapo ga bezuspješno isljeđuje, ubija, izlaže u Parku pionira, pokapaju ga, a Crvena ga armija nakon rata otkapa i odnosi u Moskvu, gdje ga sahranjuju uz najviše počasti – očito velik frajer, taj Mustafa Golubić! Idem.)

Vrativši se s knjigom bacio sam se odmah na čitanje i komentiranje:

Puno prometa, mala zarada. Morat ću sačekati razgovor s Bancem. U razgovoru je spominjao Genovu, u knjizi Napulj; brod je Conte di Savoia – 25, ožujka bio je u Gibraltaru. Tito je karte kupio u putničkoj agenciji Cook-wagon, i to prvu klasu, no od bugarskog konzulata nije dobio tranzitnu vizu. Stoga u nedjelju, 10. ožujka, putuje za Grčku sa kolodvora Sirkeci. Trebao je putovati s nekim muškarcem i ženom koji su stigli i z Odese s kanadskim pasošima na ime Nika i Meri Brozović, u kojima je pisalo da su rođeni u u Svetom Nikoli, Jugoslavija. U to vrijeme dolazi Velebit, upoznaje se s Brozovićima i odlazi. Tjedan dana kasnije tu je i neka mlada žena – nervozna je, i ubrzo odlazi. Izgleda da je to Herta. Mekas alias Tito u zlatanici na Egipatskoj čaršiji kupuje zlatni prsten s malim dijamantom – očito raspolaže sa znatnim sredstvima. Datum rođenja u Titovoj putovici: 13. siječnja 1985., Karlovac; tvrdi se da je naturalizirani britanski podanik. Predstavlja se kao Jugoslaven koji živi u Kanadi i koji je kao predstavnik kanadske firme za izgradnju tvornica boravio u Rusiji. Po silasku s broda, kao jedini stranac na turskom brodu, tog 29. studenog – dan dolaska u Carigrad – biva okružen novinarima s molbom da im priča o tome što se događa u SSSR-u. A početak je rata s Finskom. Nevjerojatno je, ali Titov boravak u Carigradu u potpunosti koincidira s rusko-finskim ratom: 12. ožujka, u utorak, zaključen je mir! Da podsjetim, Tito iz Carigrada odlazi dva dana ranije!

Zapravo, iznervirao me tekst: ima pravo Čadež – lirska fantazija između Orhana Pamuka, Titove biografske epizode, rusko-finskog rata i snijega kao mističnog medija koji sve zavija u jedinstvenu cjelinu. Vidjet ću što je zapravo s time bilo. I sad vi kažite da se u Hrvatskoj ne može napraviti film!