Piše: Mate Kapović

Spomenuo sam u nekoliko zadnjih tekstova i javnih istupa Jugoslaviju. Dojmljivo je kako desničari i liberali bilo kakvo spominjanje Jugoslavije odma svate kao jugonostalgiju, podupiranje diktature, želju za vraćanjem točno istog tog sustava itd. Sve to, dakako, iako je svaki put naglašeno bilo da se ne radi o tome, nego da su prije ’90. postojale neke stvari koje su bile bolje nego danas (jebiga, jesu). Npr. u Jugoslaviji je bilo više demokracije na radnim mjestima, a danas je sloboda govora veća nego tad. Isto kao što se, recimo, može pohvalit uspjehe kubanskog zdravstva, a da se ne bude pritom za jednopartijsku diktaturu ili kako se može pohvalit uspjehe skandinavske socijaldemokracije, a da se ne bude pritom za kapitalizam. Bolji bi sustav u budućnosti, ako ga ikad bude, poželjno trebo u sebi uključivat sve najbolje odlike dosadašnjih sustava, bili oni kapitalistički ili realsocijalistički.

Što je najbolje, Jugu uopće nisam spominjo da bi se bajalo o Jugoslaviji kao nekakvoj tobože savršenoj tvorevini, nego kao zoran i poznat primjer usporedbe da bi se reklo nešto o današnjem sustavu. Npr. usporedbom demokracije prije 1990. i danas nije poanta bila reći da je “prije bilo bolje” ili da se “treba vratit u Jugoslaviju” (kako bi se to uopće napravilo?), nego sam htio upozorit na realan manjak demokracije *danas* kroz usporedbu s režimom koji se u danas općenito smatra nedemokratskim (što u dosta aspekata i jest bio, ali ne u svima). Ali neki čim vide “Jugoslavija” a da nije u skroz negativnom kontekstu (ala Karamarko) više ništa ne čitaju. Ono, sori što ne mislim da je sistem s pola milje nezaposlenih, 5 godina recesije, uništenom privredom, kopanjem po kontejnerima, kleronacionalizmom i preočitim kriminalom u samim svojim temeljima suvo zlato.