Piše: Sanja Matovinović Zec

Pijuckam dobro južnotalijansko vino. Crno. Ili, može se reći, tamno tamno crveno. Pjeni se u čaši dok ga točiš pa se razbistri.. Zablista ko kristal. Nisam dovoljno veliki zaljubljenik u vino da bi rekla da se zablista ko dragulj. Ko tamno crveni opal. Sjedim točno ko i inače. Indijanka na kauču. Široka čaša s vinom na podu, nadohvat ruke. Sve nadohvat.

Za stolom sjedi Gost. Nit zvan, nit naročito dobro došao. A ne smeta, bar ne jako. Kratko ošišana prosjeda kosa neposlušno štrči. Vadi duhan iz vrečice, pažljivo odmjerava težinu i količinu među prstima i stavlja ga na papirić. Raspoređuje strpljivo duhan, valjuška među prstima. Polako smota cigaretu, lizne vrhom jezika cijelom dužinom rizle i nekoliko puta lupne jednim pa drugim krajem smotke o stol. Pali dugo i pažljivo. Ja u međuvremenu popušila cijelu cigaretu. On ima ritual. Ne iz gušta. Kaže da štedi. Ne komentiram.

Priča o Bivšoj. Njegovoj. Ni jednom riječju nije rekao da ju voli. Ni da ju je volio. Ni da mu fali. Priča o njenoj bolesti. O njemu koji se žrtvovao i pomagao. O nepravdi koja je njemu napravljena. Pisat će joj i objasnit da je on bio u pravu a ona u krivu. Da ju je on izliječio energijom svog mozga. A ona je jedna obična nezahvalnica. Piše to pismo već tri godine. I nezna kad će ga napisati.

– Vjeruješ ti da čovjek može mislima pomicat stvari?
– To se zove telekineza. Imaš knjige napisane o tome.
– Ma daj? Telekineza? Nikad čuo. Ali ako postoje knjige, onda ja nisam lud. Znaš, ja sam nju tako izlječio. Maknuo sam tumor iz nje.

Šta mu odgovoriti. Možda i je. Neznam ja. Priča o lovi koju je potrošio. O brodovima, barkama, autima. O njenim prijateljima. Prijateljicama koje su sve bile rastavljene. O njihovim ljubavnicima. Zgraža se. Moralizira. Presuđuje i osuđuje.

– Lijepo sam je pitao koliko je muških imala prije mene. Lagala me je. Radila je i tulume.
– Pa šta onda?

A moram reagirat. Lagala ga je. Strašno. Dva umjesto deset. Pet umjesto dvadeset.

– A šta bi napravio da ti je rekla istinu?
– Okrenuo bi se i otišao.
– Možda te je zato i lagala. Šta misliš?

Sjedi, vrti smotku i klima glavom. Onda njegov najjači argument. Najteži. Optužba koja vapi za pravdom do neba.

– Rekla je da puši marihuanu radi tumora.
– Pa šta onda.

Iskreno, da je i on povukao koji dim bilo bi bolje. A možda i ne bi. Možda bi ga samo opteretilo grižnjom savjesti. Grijeh do boga.

– I pila je!
– Puno?
– Pa, nije puno, al znala je popit.

Vrtim vino u čaši. Miriše na voće. Možda jagode. Nešto slično. Pecka jezik dok ga držim u ustima. Možda i mene treba na stub srama. Sviđa mi ovaj okus.

Slušam na ga pol uha. Ne zanima me. Ispravljam samo kad krivo upotrijebi koju riječ. A to mu se događa često. Posebno sam osjetljiva na riječi, al to je već poznata stvar, nema smisla to naglašavati.

Nenamjerno pokušava bit rječitiji, obrazovaniji, pametniji nego što u stvari je. Nije glup. Samo nema pojma.

A i mene ne zanima. Priču sam čula sto puta u ovih nekoliko dana. Možda sam ja bahata i nestrpljiva. Možda mi samo smeta što je tu. A ne smeta u stvari nikom. Ni ne koristi.

Tek tako. Tu je, mota duhan i priča. Dragi bože, priča…