Piše: Edit Glavurtić

Šire gledano jedan od najboljih mirisa uopće je miris palačinki koje peče netko u susjedstvu. Negdje u kasno popodne ušulja se kroz otvoreni prozor i postane nesnosno dosadan. Tada se premišljam i u početku ignoriram tu zavodljivost i nastavljam s poslom kojeg nikako ne mogu prekinuti. Ipak, na kraju priča uvijek stojim u kuhinji i mutim jaja, brašno i mlijeko. Najljepše kod palačinki je to što ih možeš raditi i bez najave i bez povoda, čak i u jedanaest navečer te ih bez ikakve ceremonije pojesti prstima.

One su poslastica koja gotovo nikad ne zaluta na blagdanski stol gdje skromn i svakodnevni užici nemaju što tražiti u društvu torti ili kremšnita. Paradoks je u tome da se čovjek svih tih finih slastica brzo izgušta, dok će vruća palačinka uvijek prijati. Zato je ona neuništiva i vječna. To, dakako, ima veze s životom jer u njemu obične stvari baš nikad ne dosade dok ono egzotično i rijetko ima svoj rok trajanja. Često kratak kao i svaka moda. Palačinke, naprotiv, nikad ne izlaze iz mode, uvijek su tu kao svakome dostupna utjeha.

I više od toga: ona stavlja znak jednakosti među društvene slojeve; na stolu direktora banke i žene koja istu banku čisti, palačinka je uvijek samo palačinka. Površno gledano toliko su obične da se čini kako kod njih osim pekmeza nema drugog uzbuđenja niti tajne. Uspijevaju uvijek, a za njihovo spravljanje nije potrebno umijeće, može ih ispeći i desetogodišnje dijete. Čak i moja baka Milka, potpuni antitalent u kuhinji koja je uspjela zaribati skoro svako jelo, pravila je izvrsne palačinke. Tako čak i jednu varijantu „dizanih“ u koje je stavljala germu i kakve u tom obliku nikada kasnije nisam jela. Ma bile su prefine.

Tu i tamo napravim neku slanu kombinaciju sa špinatom ili šunkom, piletinom i gljivama, zapečene s bešamelom ili pohane s tartarom i velikom zdjelom miješane salate. Eh, to je već druga priča za koju nitko od mojih ne pokazuje osobit interes, isto kao ni za varijante: orasi, bademi, čokolada, sladoled, šlag ili voće.

Naša kraljica je obična jednostavna palačinka s marmeladom od marelice (eventualno šljive), a u zadnje vrijeme do potpunog užitka spuštam se čak i stepenicu niže pa dok pečem pospem vruću palačinku kristal šećerom, zamotam, i onako stojeći pušem u nju i u slasti je grickam dok mi pod zubima škripi šećer. Sredim tako dvije palačinke, moju mjeru, i na kraju zadovoljno obližem prste.

I to je to! Sve jasno, ko pekmez!

Osim jednog na što nikako ne mogu naći odgovor: zašto mi palačinke iz vlastite tave nikad ne mirišu tako dobro kao one iz tuđe?