Piše: Pavle Svirac

Čitav tjedan bio sam smlavljen onim Stojkinim držanjem Čadeža za kurac na srpskoj Novoj godini u Limbu. Najgore stvari u životu uvijek mi se događaju u vrijeme ispita na Filozofoskom, baš u trenucima kad najviše trebam zapet.

Svo to nagomilano sranje pokušao sam izbit iz glave manijakalnim štrebanjem, pio sam na litre kave preko noći i bubao. A ujutro bih shvatio da skoro ništa nisam naučio jer još od osnovne nisam razvio nikakav solidan sustav učenja.

Ipak sam skupio muda izaći kod Pranjkovića na Sintaksu složenih struktura i totalno ispušio. Pranjković mi ga je baš zapranjio: nisam znao odgovoriti niti na jedno pitanje. Nisam znao reći ni što znači naziv njegovog predmeta. I ne samo da me srušio nego mi je još uz to pet minuta solio pamet kako ne može vjerovat da se netko toliko nepripremljen usudi izaći na ispit. Maltene mi je indirektno htio poručiti da, uz to što sam glup, da sam i neshvatljivo drzak. Jedva sam se suzdržavao da mu nešto ne odbrusim nešto u uličarskom, stvarnoprozaškom stilu.

I onda sam još nakon toga na hodniku naletio na blitvarku Franku koja mi je rekla da je jučer vidjela kako je Stojku tu na fakultet autom dovezo neki tip u bijelom kombinezonu koji je mogao biti sladoledarski, ali i doktorski. To me dotuklo. Odmah sam posumnjao da se to na onim anicelulitnim tretmanima spanđala s doktorom ljepote Močinićem. Već sam u glavi vidio sliku kako je Močinić po golim grudima moči nekim voćnim želeom nalik spiritističkoj ektoplazmi, a ona mu požudno šapće: „Ja sam tvoj voćni sladoled, sladoredaru moj… Hajde, nauži se, izvadi svoju botoks injekciju, upikni me…“

Opet sam bio jebeno blizu samoubojstvu. Zatvorio sam se doma i satima na ripit slušao Igi Popa. Ne znam kako bi sve to završilo da me u petak poslijepodne nije nazvao pisac u ispranim trapericama Marijan Grakalić i pozvao da se dovučem na Gornji grad, u svratište Cinkuš.

– Imam jebenu ideju – rekao je.
– Koju? Daj, ajde, reci… – oprala me znatiželja.
– Dođi, buš vidil. – Supijano mi se u aparat nasmijao Grak.

Uspio me zaintrigirat. Nabrzinu sam oprao zube, obukao se i pješke zapičio do Trga. Preskakujući po dvije Zakamarijeve ( Ne Šloserove – op. ur) stube, uspeo sam se na Gornji grad.

U Cinkušu sam zatekao Grakalića kako sa slušalicama na ušima sjedi za nekom kantom od laptopa. Na vrhu ekrana pričvrstio je skajp kamericu nalik žilvernovoskoj ronilačkoj kacigi. Pored laptopa imao je bocu crnog Tomislava.

– Dođi, dođi… – domahnuo mi je, skidajući slušalice.
– Šta je bilo? – pitao sam, sjedajući za stol.
– Na skajpu sam s Đonijem Štulićem – prošaptao je. – Evo ti, čuj ga, priča bez prestanka valjda deset minuta, ponijelo ga je, ima onaj svoj napad govora…

Približio sam slušalice uhu i začuo Đonijev glas. Bio je totalno ufuran u neku spiku. U bujici istrzanih rečenica upravo je prepričavao kako je Novu 1982 dočekao sa Snježanom Banović tu na Gornjem gradu, na tulumu u Basaričekovoj, kod nekog Mindoljevića:

– …Mindoljević je radio jebene žurke, al taj tulum za tu Novu godinu bio mi je najjebeniji… Totalno sam improvizirao, prašio sam na akustari do jutra. Ekipa se nije micala od mene. Sviro sam Baha… Zamisli, vani pucaju petarde, vatromet, a ja u ponoć na akustari sviram Baha. Nenadjebivo, kod Mindoljevića sam tek skužio koju sve spiku mogu povuć. Tad sam i skužio da je rokenrol teška kurčina. I da je jedno što ostaje Bah. I narodne pjesme. Nije Gete bio kreten. On, kad je ostario, furo se samo na narodne pjesme. Prevodio je i Hasanaginicu. Gete, jeben tip. Tako i ja, prepjevavam sad samo narodne… Zumbul cveće, Makedonsko devojče, Zvira Voda, Igrale se delije, U Stambolu na Bosporu… Narodna pjesma, samo kroz nju možeš propičit univerzalnu bol, drugo je kurčina, šturm und dram, romantizam, Patnje mladog kurca… Gete je poslije mrzio tog svog pičkastog Vertera i svu tu romantičarsku šturm und dram spiku… Odjebo je to, zabrijo na klasicizam, a kad mu je klasicizam posto preskurčen, preukočen, zabrijo je na narodne pjesme i držo ih se dok nije riknuo. Tako i ja, prvo sam išo buntovno romatičarski, ufuravo sam u pjesme stvarnu ekipu, Stublića, Tita, Đogu, pun kurac žena, od Marine do faking Mirne… Stavio sam i onu Bakarićevu kćerku s kojom sam jedno vrijeme brijo i riskiro da mi njen stari složi tamburu u Lepoglavi… Bilo pa prošlo. Poslije sam na Fazanima zabrijo na neku Malarmeovsku art spiku. Ono kao neka čista umjetnost. Da niko ne skuži o čem sereš, al da ono dobro zvuči, umjetnički. Albahari je to jebeno popušio, i svi ti sjebani intelektualci. Al to je isto teška kurčina. Onda sam se navuko na narodnu pjesmu. I to je to… Sad pak brijem samo….
– Daj, stavi ga na zvučnike… – šapnuo sam Grakaliću.

Ukopčao je kabel i Đonijev glas metalno je odjeknuo birtijom:

– Narodna pjesma, to je aksiom…
– Slušo sam na JuTjubu, ono što si sastavio ko neki album, Gozbu… Te sve narodne pjesme. Meni je to jebeno, slušo sam po sto put, pogotovo Makedonsko devojče – ulagivački sam mu pokušao skrenuti pažnju na to da sam došao; sjetio sam se da je u Utrehtu tvrdio da od bivših Jugoslovena vrijede sam Makedonci, a da su svi ostali teške šupčine.

Štulić je na ekranu spustio crne lenonice do pola nosa da bi me bolje vidio u toj birtijskoj polutami. Nagnuo sam njušku bliže kamerice, kao one tupave žirafe kad ih snimaju u zoološkom.

– Ej, mali… Stigo si… Di su ti ona dva peškira?
– Sandić i Kono? A, ne znam… U nekoj su svojoj spici, rade predstave, objavljuju poeziju, briju po izložbama… Zadnji put sam ih vidio na Stipanu Tadiću, ne na njemu, na njegovoj izložbi dopadljivih, lagano stripovskih crteža kojima se pokušava dopasti široj, neukoj publici.

Izrekao sam to u povišenoj emocionalnoj napetosti i sjeo za stol. Grakalić je naručio crne Tomislave i stao nagovarati Đonija da dođe u Zagreb, pa da u petak odu na promociju Banovićkine knjige „Kriza kazališta“na Glumačkoj akademiji. Grak je, pomalo bez mjere, podjebavao Štulića da bi mu se isplatilo vjdjet Snježanu koja, tvrdio je, izgleda bolje nego ikada, pogotovo otkad je počela nositi neke stilizirane naočale koje, uz njezinu prirodnu, skoro pa nedirnutu ljepotu, naglašavaju i njezin intelektualni look.

– Kako je Josephine? – pitao sam Đonija da prekinem to neukusno šank podjebavanje.
– A, ko i svi, šljaka tamo kod sebe u bolnici… A nekih para nema. Kad ostarim neću imat ni za starački dom. Ti domovi su postali skupi ko kurac, nemreš si to više priuštit. Josephine me nagovara da pokušam u Zagrebu organizirat neku svirku, da sviram te svoje narodne, da skupim neku lovu… Ma, kurac ću organizirat. Nisam ja Bebek. Ili Masimo.
– Pa možda bi i mogo, meni je ta Gozba jebena, možda bi mogo to odsvirat u Ludnici, onom klubu specijaliziranom za narodnu muziku – predložio sam. – A Dragaš ti je išao naširoko recenzirat Gozbu u Jutarnjem… Popljuvo ju je, nadmeni šupak.
– Ma, podragaš mi jaja. Stavim tu pizdariju iz čiste zajebancije na Jutjub i kreten je ide recenzirat ko da je Fredi Merkuri ustao iz groba i snimio novi album. Napuhana lutka od krvi bez trunke ideje – oštro će, pomalo povrijeđeno Štulić.
– Ma ti iz Jutarnjeg su sve teški idioti… Pogotovo Čadež – promrmljao sam.
– Pročital sam da ti je zamalo nategnul butru – zacerio se Grakalić.
– Ajde ne jebi malog, nije to za zajebanciju – ozbiljnim glasom uzeo me Đoni u obranu.

To mi je fakat puno značilo.

– Ti si, Đoni, napisal najbolju stvar za sve fakine kaj su im mačke nabile rogove, „Usne vrele višnje“. Kaj ne bi opet prijehavšio u Zagreb… Bumo otišli na tu Snježaninu promociju? Mačka bu govorila kak se probat zvleć iz ove krize kulture kaj nas je trefila kak tateke ciroza – Grak je već bio dobrano pripit.
– Niste mogli doživjet kulturnu krizu jer nikad niste ni imali kulturu. Nakon što sam preveo Ilijadu, skužio sam da je i taj vaš Krleža bio teška kurčina, salonska komunjara one najgore vrste. Tu kao neki lenjinist, a imo je manire najgoreg sitnog buržuja. Ona njegova molim ovo, molim ono prekenjavanja u dramama. Pa glumatanje finih manira… I taj Fricov sitnoburžujski prezir spram prljavog, neukog proleterijata i šund romana. A naspram opisa bitaka u Ilijadi, onaj njegov opis bitke kod Bistrice Lesne zvuči kao da pored kalašnjikova pucaš dječjim kaubojskim pištoljem na crvene metke…
– Drobiš ko onda kad si se s Malnarom nadjebaval preko stola u Kavkazu – prekinuo ga je Grakalić birtaški neposredno. – Ajde dođi u Zagreb pa bumo išli na Snježaninu promociju.
– Ma, šta ja znam… – zamagljenog će pogleda Štulić. – Možda bi fakati i došo u taj Zagreb… Da vidim svoju bivšu dragu, što bi zdravoseljački reko seljak Brega. Da bar na čas zaustavim ovo nezaustavljivo vrijeme i paučastim pipcima pokušam dohvatiti skoreni grumen meda skotrljan na dnu zapušenog, mračnog podruma, odnosno prošlog, svršenog vremena. Kao što su zvuci rasturene duše, kao što se muzika osluškuje, uzalud, dovijeka. Da bih na kraju, Grakaliću, iziritiran tom tvojom birtaškom drskošću, u zadnji tren shvatio da je sve to teška kurčina i da bi, gdje god se kretao po Zagrebu, nailazio samo na prozaične, razbacane prnje, nekad prekrasnog pukovničkog šinjela zvanog mladost.

– I dalje si u formi, Đoni, izražavaš se kao miks Josipe Lisac i narkotiniziranog Leonea Glembaja. Dojmljive rečenice teku ti iz usta… kao crni Tomislav iz bačve – pokušao mu je Grak parirati inteligentnim, profinjenim metaforama. – Tolko riječi, a ja sam samo htio znat oćemo ić il nećemo na tu jebenu promociju.

– A što i da odemo… – nastavio je Đoni nabrijano. – Što bih tamo vidio? Brkatog Šnajdera kako prdi u prašinu.

– I redatelja Marija Kovača kako mu se u zadnjem redu dvorane podsmjehuje poput hrelićkog harlekina iskorištenog i odbačenog među izraubanim igračkama za po kunu. Kazalište krize… Kriza života, kriza svega živoga, kriza odživljenog života. Samo kriza – pokušao sam se i ja izražavati dojmljivo kao Đoni.

– Nikad me tu nisu podnosili… – nastavio je on. – Ona revolver feministkinja Slavenka Drakulić punila je Snježani glavu protiv mene… Da je iskorištavam da mi ispravlja pravopisne pogreške u tekstovima, kuha sarme… Da sam odvratni seksist, muška šovinistička svinja. Onda joj se u tome pridružila i ona pokaži sise glumica, Mira Furlan koja je isto zabrijala da je feministkinja. Nahuškale su Snježanu da mi sjebe znanje, da ne ode sa mnom u Holandiju… Ali dokurca i sve to.

Đoni je u kamericu ispuhnuo obilan cigaretni dim. Učinilo mi se kao da je time bacio dimnu bombu na čitavu svoju zagrebačku prošlost.

– Idem – rekao je, ustajući sa stolca u svojoj sobi u Utrehtu.
– Ako se predomisliš, pa ipak dođeš na Snježaninu promociju, možeš prespavat kod mene… – pokušao sam.

U tom trenutku ekran se zacrnio. Štulić se, kompjuteraški rečeno, isključio.

Grakalić je zadrijemao na stolcu; prehitilo ga je crno pivo.

Izašao sam iz birtije i krenuo prema Mesničkoj, ponovo sam sa sobom i svojim suicidalnim mislima. Kao što je Štulić Snježanu, možda bih ja jednom zauvijek trebao prekrižiti i Stojku. I početi ludo brijati po narodnjačkim klubovima i torbati do iznemoglosti svaku jebenu večer, pomislio sam. Ima Štulić pravo, narodnjaci su život, sve je drugo tuga i smrt.

Fenjeri po Gornjem gradu već su bili upaljeni, kao u Matoševo doba. Iako sam se htio prešaltat i potražit utjehu u nekim narodnjačkim stihovima u stilu „zašto su ti, druže, posedele kose, u primozgu su mi se počeli odvrtavat stihovi iz Đonijeve malarmeovske faze:

krenuo sam u dubinu sobe s jasnom namjerom
da materijaliziram nemoguće snagom poruke
razuzdanost histriona blisko odzvanja
neka drugi broje križeve
kao i jučer
iza zavjese
ono što me stalno plaši zvuči poznato
možda ne razumiješ
ali
volim te

(Izvor: arteist.hr)