Piše: Edit Glavurtić

Slikovnost: Ronaldo Companoca

Kreveta je, kao i stolova, bilo raznih. U različitim gradovima i vremenu, s nježnošću mislim na njih, koliko ih je, i gdje su sad ti kreveti u kojima sam spavala, sanjala, čitala, vodila ljubav, ponekad plakala, pila kavu, jela kroasane i slušala kišu.

Moj krevet iz ranog djetinjstva na Otoku bio je barka koja me nosila daleko. Iznad njega sunce je crtalo šare po ispucanom zidu, u njega su ulazili svi mogući zvukovi. Razgovor susjeda, zveckanje tanjura, fijukanje bure. Pa bakin glas mek i dobar koji govori o anđelu čuvaru, Marku kraljeviću, i svakakvim čudima koja me čekaju jednom, kad odrastem, u velikom svijetu koji će se za mene otvoriti lako, kao slikovnica.

Neću govoriti o zagrebačkom predgrađu i tesarskoj radionici gdje smo jedno vrijeme spavali , bila je to tek kratka stanica prema krevetu u kom ću provesti godine koje dolaze, i koji je imao nešto što ni jedan drugi poslije njega nije.

Bile su to mračne i vjetrovite jesenje noći, i orah u kom je vjetar zavijao svoj oratorij, a ja satima slušala pucketanje i škripu zamišljajući kako se vile roje u krošnji, pa svađaju i lete u kišne oblake. Odrastajući, u tom sam krevetu provela sate i sate čitajući, dok je vatra u peći pucketala, a vani ledilo, iz topline i sigurnosti proživljavala sam najveće pustolovine i uzbuđenja, kakve samo dobra knjiga može pružiti.

Selidbom na Trešnjevku već sam odrasla do djevojke, i dobila sasvim nov krevet, kog sam obožavala. Postavljen pored prozora, najljepši je bio u proljeće, kad me budio miris pržene kave iz obližnje tvornice Franck, i kiše u jorgovanu kog je mama za mene posadila u minijaturnom vrtiću. Najljepše u ovoj priči su zvižduci noćnih vlakova, jer stanovali smo neposredno pored pruge, pa kad bih čula taj zvižduk osjećala sam kako me zove u daljinu, u potragu, kako mi obećava svijet, i nudi sva njegova čuda. Putovala sam tih godina ne mičući se iz kreveta!

Ponekad bih ga, kad smo se kasno navečer vratile iz kina ili kazališta podijelila s Nadom, i onda smo još dugo šaptale o našim tajnim simpatijama, a mama nas ujutro budila kavom serviranom u krevetu, i kolačem.
Puno se tih godina smijalo, maštalo i nadalo.

Kreveti u Beču! Bilo ih je previše koje sam selidbama promijenila i nema se tu što posebnoga reći jer ni jedan nije bio osobito važan niti je imao neku lijepu priču. One u kojima sam plakala neću spominjati kao ni one u kojima sam osjetila što zaista znače samoća i strah. Uzalud sam obojila sobu u žutu boju, uzalud kupila najljepšu zelenu i narančastu posteljinu, ništa nije moglo izbrisati tišinu, ni topli kroasani i kava, ni koncerti u kojima sam uživala nedjeljom.

Povratkom u Zagreb stan u koji sam došla odmah me prigrlio. Od prvog sam trenutka ovdje bila kod kuće. Kako i ne bih kad me sve voli; i stol, i prozori, mala kuhinjica, minijaturna kupaonica, veliki krevet, pod prozorima nekoliko lipa u kojima noću ljeti i zimi cvrkuću ptice, a jutrom mi sunce dolazi na jastuk.

Uokolo gomila knjiga koje sve istovremeno čitam, nekoliko blokova i olovaka, i stolić na kom me svakoga jutra dočekuje šalica kave, a uvečer čaja. Slika male srećice, tajanstvene i nepoderive, kakva već može biti, kad se maskira u nešto obično i svakidašnje kao što je krevet.