Piše: Marita Arslani

Danas se svi prisjećaju holokausta, a ja moram priznati da se ne volim prisjećati stvari koje su bile toliko pogrešne, toliko strašne i toliko ubojite. Ne volim jer ne volim te slike strahota.

U Aušvicu sam bila prije nekoliko godina i glupo je reći i procjenjivati što je tamo najgore, ali kad bi morala reći gdje sam imala najgori osjećaj bile su to spavaonice. Njihovi kreveti nisu bili postavljeni ravno, već ukoso, tako da su u jednom krevetu mogli spavati dvoje ili troje, jedan drugome na boku. Kad uđete unutra pokušavate zamisliti kako je to moglo izgledati i čak je taj pokušaj zamišljanja jeziv.

Sve je stisnuto i nagurano, malo i tijesno i onda sam se uhvatila u totalno bizarnom razmišljanju je li im bilo važno spavaju li na donjim ili gornjim krevetima, s desne ili lijeve strane, ako su spavali na gornjim krevetima kako su se s njih spuštali…

Spavaonice su me pogodile, jer uvijek nekako san smatramo jedinim mirom kojeg imamo u danu. Legnete u krevet, pokrijete se preko glave i otputujete u neki drugi, ljepši svijet. Ali, ove spavaonice nisu bile takve. Zato su mi i bile tako zastrašujuće, jer cijeli život nešto doživljavate kao nešto ugodno, kao recimo vlastiti topli krevet, a onda se zateknete na mjestu gdje krevet niti je ugodan, niti je topao, niti je utočište… Nije ništa.

Tamo je naravno sve grozno, ne postoji ništa što je manje grozno od nečeg drugog: spavaonice, plinske komore, samice, wc-i, dakle baš sve je teški užas.

A ona pruga koja vodi prema ulazu… Staneš na nju i pokušavaš se zamisliti u jednom od onih vagona, kako kroz prorez između dasaka gledaš kako se otvaraju vrata logora i znaš da kada se iza tebe zatvore da je to to. Da nitko ne zna da si tamo, da su šanse da od tamo izađeš toliko male da ti je muka od samog razmišljanja o tome.

Ako budete imali priliku otići tamo, odite, ako već niste. Malo vas stvari tako može podsjetiti koliko je malo potrebno da se preko noći sve pretvori u horor i koliko vam mali i nebitni počnu izgledati vaši problemi i brige..