Piše: Romano Bolković

Neće proći desetljeće a Njemačku će preplaviti revival nacionalne samosvijesti; propast koncepta multikulturalnosti i Angela Merkel nemaju ništa s tim: kad automehaničari umjesto Pirellijevog kalendara na zidove radiona počnu vješati nacionalne zastave, to je malum omen – ne, nemojte meni ništa objašnjavati, ja dolazim iz Hrvatske!

Ovako sam nekako prekjučer razmišljao o početku nove kolumne, mrzovoljno šećući Eisenmanovim Memorijalnim centrom holokausta. Mrzovolja je bila porod posebne okolnosti: uz sam rub polja betonskih stela – 2711 blokova izrađenih od graffiti-proof cementa, što jamči tvrtka ‘Degussa’, suvlasnik kompanije koja je izrađivala famozni Ciklon B – proteže se niz Imbissa koji trže preskupe hamburgere, prejeftine suvenire i strašne uspomene. Tih par lokala koji ni na Jadranu ne bi dobili uporabnu dozvolu već naprosto stoga jer nemaju sanitarije – i iz nehata od memorije čine turizam, od žrtve atrakciju.

Spram Eisemanovog designa ionako imam ambivalentan stav: estetizacija zla, simbolička ispraznost. Ovaj me je ugostiteljsko-turistički bonus dotukao. Priznajem, ovo je mjesto na kojem me je Berlin prvi puta iznevjerio, reći ću – razočarao.

Sjeo sam u auto i na nagovor iRons pokušao u polje ući sa suprotne strane, bliže Brandenburškim vratima; par sekundi stajao sam na vjetru (pleonazam, jer u Berlinu uvijek puše) među blokovima, okrenuo se, ušao u kola i rekao: Ehje Ešer Ehje.

– Što s tim?, pitala je iRons.

– O tome ću pisati – odgovorio sam, jer, kad ako ne ovim povodom?

Postoji priča o Bogu koji se udvaja, čije ime zrcali samo sebe, no čije Drugo nikako nije istovjetno onom Prvom članu imena: Ehje nakon Ešer nije Ehje prije Ešer. Naravno, tema je to Istog, Drugog. Tema koja nije samo metafizička: toliko je bliska Nijemcima, koliko i Hrvatima. Dvojstava je na obje strane izobilje: najmarkantnija su površnom pogledu ona West i Ost, Crveni i Crni.

Kako god ih prispodobili, uvijek prizivaju jedan tipičnogermanski motiv: onaj doppelgängera, dvojnika. Mit o dvojniku uči da je susret s onim koji nije kao ja – da se poslužim definicijom Valerija Brjusova – nego je sasvim kao ne-ja neminovno fatalan: skončava čovjekovom smrću. Apstraktnije kazano, kad bi se čovjek suočio s istinom vlastite pozicije, on bi se kao subjekt raspao.

Budući da u Berlinu živim u Kantovoj ulici, reći ću to njegovim idiomom: Ja koji stoji u temelju svake spoznaje objektiviteta sam ne smije postati objektom spoznaje, jer da bi se on spoznao, potrebno je spoznavati uz pomoć samoga tog Ja. To je također smisao Wittgensteinove zapovijedi: “O čemu se ne može govoriti, o tome valja šutjeti!”

Potonji stav s dragim Bogom s početka odjeljka ima nešto zajedničko: Katekizam katoličke crkve, 206, Boga, čije je ime Ehje Ešer Ehje, naziva „skrivenim Bogom“, čije je ime neizrecivo. Jedan je moj prijatelj ovakvu raspravu pametno zaključio slutnjom: možda je krajnja spoznaja ona o promašenom susretu u samom srcu subjektiviteta: čovjek može funkcionirati kao djelatno biće samo pod pretpostavkom da mu je subjektivni temelj njegova djelovanja skriven.

Možda je tako i s čitavim narodima. Možda West strahuje od susreta s Ostom – a i Hrvatska je Ost koji nema svoj West – kao od susreta s dvojnikom?

Dvojnik je uvijek čovjek bez prošlosti: netko koga ne znam, a tko zna sve o meni. Dvojnici nisu simetrični, nisu dvojnik jedan drugome: prvi je original, drugi dvojnik. Riječ je o samospoznaji: čovjek treba prisvojiti svoj otuđeni supstancijalitet, koji je oličen u dvojniku. Naš dvojnik naša je alijenirana bit, ono što jesmo a ne znamo da jesmo. Sve je do toga da prisvojimo to znanje: da i mi, a ne samo on, znamo što smo, da znamo sve o sebi.

Naravno, dvojnik je metodološka pretpostavka samospoznaje: neophodno je razdvojiti se, udvojiti, biti drugi, istupiti iz sebe, da bi se uopće sebe moglo spoznati. I dragi Bog je to morao učiniti: Ehje Ešer Ehje, biti Isti, a biti Drugi.

Glede sadašnjosti, nisam siguran da je rušenjem Zida West susreo Ost, svoga dvojnika. Nešto više sam siguran da se među Eisenmanovim blokovima Njemačka suočila sa svojom prošlošću. Najsigurniji sam pak u onom početnom osvjedočenju: na zidu jedne berlinske automehaničarske radione, vidio sam njemačku budućnost. Blisku. Izvjesnu.