Piše: Silvija šesto

– Umro je naprasno!
– To je od stresa!

Zvonka je taj dan bolio zub ispod krunice.

– Hajde, barem ima mjesta za parkiranje. – pomislio je trudeći si to nametnuti kao pozitivnu misao.
– Drek, naravno da se u vukojebini poput ove, uvijek nađe parking. – Teško da će se danas ičim razvedriti.

Uostalom, pokapa kolegu koji je umro naprasno. Odjednom. Neočekivano. Ničim nagoviješteno. Pedeset i dvije godine nisu život. To je šuplja nedorečenost. Tek je počeo skretati i rez.

Karavan je ujezdio između dva „japanca“. Zvonko izađe i otvori gepek. U daljini prepozna ostatak bivšeg ureda. Cijela firma je tu. I glupa Tamara. Ona obožava sprovode. Osobito za vrijeme radnog vremena. Zvonko je na trenutak sretan zbog svoje deformirane kičme i sigurne mirovine. On vadi vijenac naručen u cvjećarnici, koji je po iskustvenoj procjeni kod neke ženturače s nožinama poput dječjih grobova, debelo preplatio. Odlaže tko zna zbog čega ključeva auta u gepek i desnom rukom izvlači ukrug uredno poslagane crvene ruže.

– Zvonko! – netko povika iz dolazeće grupe. Lijevom rukom zatvara gepek.
– Jebemti! – shvatio je sve u sekundi.
– I gdje ću sad iskopati bravara?

Prizor ostavljenog karavana na groblju noću, u vukojebini, nešto je najtužnije što se čovjeku može urezati u pamćenje.