Piše: Mate Kapović

Često se kao argument protiv ekonomskih uspjeha realsocijalizma upotrebljava to da su ljudi iz realsocijalističkih zemalja bježali u kapitalističke. Npr. iz Jugoslavije u Njemačku ili s Kube u SAD. E sad, na stranu činjenica da su ljudi bježali i iz političkih razloga, tj. zbog političke represije (jer realsocijalističke zemlje nisu bile demokratske, što se ne može braniti), i na stranu neki pojedinačni razlozi (npr. to što SAD-u politički odgovara primati kubanske izbjeglice pa ih onda potpomažu i subvencioniraju na najrazličitije načine ili privlačnost Amerike zbog Hollywooda i sl.), čisto ekonomski gledano takvi argumenti nimalo ne stoje.

Naime, u slučaju bježanja Kubanaca u SAD (dakle, ako zanemarimo pitanje političke represije) nije stvar u čistom bježanju iz realsocijalizma u kapitalizam. Riječ je o bježanju iz egalitarne ali siromašne zemlje (Kuba je bila siromašna i prije 1959, samo što su tad mali ljudi živjeli puno gore) u najmoćniju i najbogatiju zemlju kapitalizma (SAD), koji velik dio svoje moći temelji na neoimperijalističkom/neokolonijalnom odnosu prema drugim (siromašnijim, slabijim i nerazvijenijim) zemljama. Kao ekonomski najrazvijenija i najmoćnija zemlja, jasno da tamo ima i najviše posla i mogućnostî (kojih nema u nerazvijenim zemljama). Ista je stvar s Njemačkom i Jugoslavijom, gdje je Njemačka najmoćnija evropska kapitalistička sila, u kojoj onda, logično, ima i dosta posla za imigrante.

Da to nema nikakve veze s kapitalizmom/socijalizmom, vidi se po sljedećem. Naime, svuda oko Kube se nalaze kapitalističke zemlje. Ali, zanimljivo, Kubanci kada bježe, bježe uvijek u SAD. Ne bježe nikad u isto tako kapitalističke (ali nerazvijene, siromašne i slabe) Meksiko, Belize, Honduras, Kostariku, Jamajku, Haiti, Dominikansku Republiku (u kojima običan narod u pravilu živi daleko gore nego na Kubi, a u slučaju Haitija je to nebo i zemlja). Istodobno, u Ameriku se emigrira i iz svih tih kapitalističkih zemalja. Ako se iz svih tih kapitalističkih zemalja (npr. Meksika) također bježi u Ameriku, očito nije stvar u kapitalizmu/socijalizmu nego u snazi zemlje (i imperijalizmu u osnovi toga).

Ista je stvar s Jugoslavijom i Njemačkom. U Njemačku se nije išlo samo iz realsocijalističke Jugoslavije nego i iz kapitalističke Italije i Turske. Što nam to onda govori o kapitalizmu? Također, iz Jugoslavije se, zanimljivo, išlo raditi samo u neke kapitalističke zemlje (Njemačku, Austriju), ali u većinu drugih ne (npr. tada siromašne Irsku, Španjolsku, Portugal, Grčku). Dakle, opet nije riječ o samom ekonomskom sustavu nego o razvijenosti/snazi zemlje.

Stoga, koliko god se realsocijalističke sustave može i treba kritizirati (ponajprije zbog nedemokratičnosti, autoritarnosti i neslobode), “feet voting” nikako intrinzično ne dokazuje slabost realsocijalizma prema kapitalizmu. Da bi se to dokazalo, morali biste imati Kubance koji npr. bježe u sve okolne zemlje (koje su sve kapitalističke). A to se ne događa jer se na Kubi, unatoč represivnom režimu i diktaturi i bez ikakve idealizacije, bolje živi nego u bilo kojoj od okolnih zemalja (uključujući i SAD ako govorimo o siromašnima)