Uopće ne znam zašto ti opet pišem. Možda zato jer sam već toliko riječi ispisao o tebi, a da tebi osobno nikada nisam pisao. Da, poslužio si mi kao živuća, zatim i umrla osoba, kao tema, ideja, čak i sadržaj, inspiracije dobivene iz svega proživljenoga s tobom malo ima u cijeloj priči. Potrošena roba, to si bio i ostao, da bih ja postao ista takva roba. Uvijek sam zazirao od zapakiranog, umotanog. Tako da je to u redu. Sve se troši, sve se i potroši, da kažem nimalo originalno.

Želim podsjetiti na neke činjenice, možda su ti onda promakle, a i one više znače meni, one su moja gorčina koja me katkad uhvati, posve neopravdano, neutemeljen je jedan takav osjećaj. Kao što je, može biti, neprigodno pisati pismo mrtvacu. No prošlo je, skoro će četrnaest godina od početka tog vrelog svibnja, jednom je moralo i do ovoga doći, do trenutka kada ću prekinuti svoju šutnju prema tebi. Činjenica prva: nisam ti došao na sprovod. Nemam se namjeru opravdavati. Opravdanje bi bila pljuvačka u tvoju lubanju i moje lice, a ja je neću ispljunuti. Nije me briga za tvoje kosti zakopane u zemlju, baš kao što me uopće nije briga za sve te ljude tamo kada su te iste kosti zakopavali u zemlju, ljude koji te nisu poznavali, i nekolicinu onih koji su te voljeli na svoje načine. Nikada nisam podnosio slične cirkuse i parade tugaljivih. Vidio bih laž na takvim događanjima.

Činjenica druga: trebao bih ti pisati o sebi, ti si ionako odavno mrtav, ali dopuštam si ostaviti pokoje oštećeno, kakva ona i jesu, sjećanje na tebe. Treća: ti si moj otac. Koliko je vremena prošlo otkada si to bio? Koliko je, barem u našem slučaju, ta riječ promijenila vremenom svoje značenje? Ne djelujemo jedan s drugim, jedan uz drugog, neka slobodno porekne tu stvarnost, ma tko god već želi.

Četvrta je činjenica da se ja ne sjećam tvojeg glasa. Moram ti priznati, tata, da je to ono što me najviše proganja.

Ne mogu si objasniti zašto, ali volio bih čuti tvoj glas, podsjetiti se na njega, ali nismo se snimali, vjerojatno zato što smo radije slušali, ti i ja, noćima slušali pjesme u onoj šugavoj kuhinjici, lamperija je još ponekad osjetna na mojim leđima, prislonjena na mene, a onaj ”Bolero” stvarno nikada ne završava.

Peta i zadnja (ne da mi se više o tzv. činjenicama): napisao sam knjigu u kojoj smo ti i ja glavni likovi, a cijela radnja se odvija u jednoj noći tvoje agonije, zadnjom sam je proglasio, samo da bih te u tome romanu pokopao što prije, kao što si se ti pokopao u stvarnosti. Potpuno razumijem tu tvoju odluku, podržavam je skoro od prvih dana tvoje smrti. Bio je to tvoj odabir; utvaram si da bi moj bio sličan, ako ne i jednak. I neću, ne, neću ti pisati o svojem životu, ipak je ovo pismo upućeno tebi, osobno, prvi puta osobno, prvo i zadnje koje ću ti napisati.

Da netko sa strane čita ovo, siguran sam kako bi pomislio da nas dvojica baš i nismo bili u nekim dobrim odnosima. I gadno bi pogriješio. Barem koliko se ja sjećam. Uostalom, mene nije, a pogotovo tebe nikada nije bilo briga što bi drugi mogli ili trebali misliti o nama. Pišem ti, objasnio sam to i Mariji, sjećaš se nje?, jer mi je nebo poslalo energiju da to učinim. Bila je to svojevrsna naredba, iako na nebu nije bilo nikoga, ničega, čak se niti zvijezde nisu mogle vidjeti. Tako je i noćas. Kada smo bdjeli i hodali onim hodnikom i kuhinjom, ti više odavno nisi mogao vidjeti nebo. Pa si morao imati nebo u sebi, ako bi baš poželio vidjeti sjaj na njemu. To me naučilo gdje je nebo, koje li već, ili čije, da bezobrazno kažem, bilo u pitanju. Ne sumnjam da bi se ti jedva vidljivo nasmijao na ovu podlu provokaciju, lišenu ljepote tvojeg sarkazmna, ali njega nitko ne pokušava nadmašiti.

Ima još jedna stvar: imam tih nekoliko fotografija na kojima se jasno vidiš, na kojima si uhvaćen, na kojima te prepoznajem, ali duboko u sebi, unatoč ovim zaostalim sjećanjima, ma kako izobličena bila – vremenom si za mene postao poput slova kojima sam se služio da bih te tjerao u grob u svojim zapisima, na mjesto na koje si i, posve logično na kraju, dospio. Sve je u redu, sve što se toga tiče.

Za koji dan će veljača. Prišapnut ću ti jedino to. Tvoj unuk je rođen u veljači. Pišem ti to samo zato što se mene nekad ticalo. Odavno me se ne smije ticati. Komplicirana je to priča, iako posve jasna i očita, kako već tko želi. Kažem, prišapnuo sam to sebi, ipak sebi na kraju, to doslovno nema nikakve veze s tobom. Nema potrebe za daljnjim objašnjavanjima, ne meni, tebi nikako.

Moram sebi reći: Volim te, tata. I odmah zaboraviti na tu suvišnost.

Na stranu koliko uopće može biti istine u ljubljenju apstrakcije koja je nekada hodala uz mene. Sada samo nečista apstrakcija, poput tih slova kojima sam se služio, poput unuka kojega nikada nisi imao. Ti si moje nerođeno dijete, to je možda ono jedino što danas mogu svrstati pod ljubav prema tebi, ljubav koja proizlazi iz moje nedoživljene realnosti, ljubav koja nije imaginarna, koja nije usmjerena ka apstrakciji koja si postao. Koja ćeš ostati.

Ali, taj glas, kada bih samo još jednom mogao čuti taj tvoj glas. Koji nismo nikada snimili. Čijega se zvuka ne sjećam. Proganja me to, znaš, zato. Jedino to me proganja. Dosta je, to je sve što imam za reći. Živio ti meni, Branko! Tvoj sin, tvoj neostvareni otac, Kruno