Piše: Emir Sokolović

Koliko god bivali svjesni da je pozorište protkanost glumca i gledaoca, te da je to suština čija se datost ne smije dovoditi u pitanje, segment koji bi bilo lijepo sagledavati, s vremena na vrijeme, je edukovanje kako jednog tako i drugog činioca u svrhu konstatnog nadrastanja pozirošne igre u svakom narednom pojavljivanju na ili ispred scene. Predpostavivši da pozorišni segmenti daju u cjelosti publikumu pozorišnu igru pristupimo sagledavanju onih koji se deklarišu da su posjetili određeni scenski događaj iz nebitno kog razloga.

Stoga počnimo od segmenta komu je igra namijenjena; od gledaoca. Osnovna podjela pomenute kategorije, kojoj je prioritetno namijenjena pozorišna igra, jeste na poznavaoce i ljubitelje. Poznavaoci uživaju u scenskom iskazu svjesni što je bitnost koja im nudi užitak te su segmentno u poziciji to precizno i artikulisati obrazlažući vrijednost elemenata, koji čini pozorišnu igru, ponaosob. Ljubitelji, naprosto, uživaju u viđenom i ne bi ih se trebalo marginalizovati niti im oduzimati od vrijednosti obzirom da aktivno učestvuju u narastanju glumčeve kreacije onoliko koliko emotivno bili ispreplitani i činili neraskidivu cjelinu zbog energetskog prožimanja sa akterima na sceni. Ljubitelji se, naprosto, zadovoljavaju viđenim i njihovo ushićenje počiva isključivo na čistom senzusu bez pokušaja da se nesporna vrijednost istog prepozna i artikuliše. U opštom interesu, a nadasve pozorišne igre, jeste pomenutu skupinu animirati i iznaći načina da ih se uvede u grupaciju znalaca.

U sistemskom rješavanju narastanja, od ljubitelja ka poznavaocu, ključnu ulogu bi trebali, nedvojbeno, preuzeti mediji kroz natpise u printanim ili uskospecijalizirane emisije u elektronskim medijima. Element koji pokreče narastanje jeste samosvjest o aktivnom učešću u glumačkim kreacijama koja bi gledaoce diskretno trebala involvirati unutar pozorišne igre –  od sklonosti do potrebe za terminološkim ovladavanjem – što bi trebalo da svakog ljubitelja nahodi, vremenom, ka poziciji poznavaoca. Ukoliko se kod gledaoca ispolji afinitet ka pozorišnoj igri u dogledno vrijeme prateći elaborirane kritičke osvrte, po segmentima, uspijet će i sam artikulisati to što čini pozorišnu igru u cjelini vrijednom te bez teškoća i nezamjećeno nadrasti iz ljubitelja u znalca a što bi trebao biti primarni cilj kako aktera u kreativnom iskazu tako i zajednice u cjelini. Sintezis aktera i auditorijuma, propraćen konstruktivno analitičkim pristupom od strane madija o viđenom (na sceni), je zaokružena cjelina koja neupitno vodi ka postizanju što kvalitetnije pozorišne igre, koja se odvija unutar pomenutog triangla, jer ništa ne podrazumjeva i ne prepušta se vrjednovanju s pozicija ukusa već sadrži artikulisane analitičke discipline unutar viđenog koje, mada ne iskazuju ocjenu, analizom ukazuju argumentovano na pomenutu. (Kada vidimo odraz u ogledalu da li si trebamo imenovati i čiji je?!) Iz predhodnog  je očita gradnja spoznajnoartikularnog vrijednosnog sistema unutar kojeg su seriozni mediji (bilo printani ili elektronski) nezaobilazna i odveč bitna karika. Dok prve dvije (glumac i publikum) čine pozorište tim što jeste  mediji, artikulisanjem i analizom viđenog, nepobitno bi trebali da doprinose evidentnom napretku u pogledu glumišta pomjerajući segmentno rebusno rješenje što preciznijoj artikulaciji koje, pak, pred pomenute postavljaju nove izazove pomjerajući od određenog momenta znane standarde u kvalitativnom smislu. Tako bi trebalo da bude bar kada je uređen vrjednosni sistem, koji pod lupom putem pomenutih medija, drži sve pred jako visokim kreativnim zadatcima konstantno potencirajući i iščekujući iskorak u realizaciji a što pomaže kako glumcu kojem lavirano trasira smjernice, tako i publikumu komu pomaže da se sam odredi unutar viđene igre.

Na našu veliku žalost živimo u turbulentnom okruženju kada bilo koja kreativna artikulacija biva ispolitizirana i tada, zahvaljujući otklonu stručne kritike iz medija, glumcu bivaju tolerisani propusti obzirom da je udaljen (da ne kažemo uništen) kvalitativni korekturni faktor bilo da se odnosi na znalce ili medije sa ostručenim novinarima koji bi mogli da udovolje zadatku što se, po definiciji, postavlja pred njih. Znatno je teže ostvariti taj cilj kada su na određenim odgovornim pozicijama znalci koji su, najčešće, i dosljedni teatarskoj igri te ne dozvoljavaju da se postignuti kriteriji ruše. Na drugom mjestu su novinari-analitičari koji sagledavaju određena pozorišna postignuća u sazvučju sa izgrađenim vrjednosnim sistemom aktivno promišljajući kako ljestvicu dovesti isključivo i samo na nivo više. Stoga moćnici posežu za sistemski finansijskim osiromašenjem unutar pozorišne igre te elemente, koji čine igru, dovode u ovisnu poziciju gdje materijalno zamjenjuje kreativno. Drugim riječima neovisno o teatarskim postignućima se (ne)odobravaju neophodna finansijska sredstva za realizaciju predstave tako da se u poziciji improvizovati u mnogo čemu da bi se pozorišna igra dovela pred publiku. Koncept pozorišta sada i ovdje je razvijan u apsolutnoj ovisnosti o osnivaču tako da malo koja pozorišna kuća može opstati na entuzijazmu sudionika ili ponuditi samofinansirajući repertoar tim više štoje već izgrađena publika „udaljena“ iz Talinog hrama gdje sam hram onima koji ga posjećuju najčešće radi prestiža predstavlja vrijednosni garant. Izići izvan hrama znači pozorišnu igru dovesti u krajnje nezavidan položaj. Tim više što je malo koja Kreacija komercijalna i finansijski samoodrživa. Svjesni toga centri moći vješto manipulišu pozicionirajući željeni kadar jer malo tko bi sebi dozvolio da, radi dosljednosti, bude okarakterisan kao netko zahvaljujući komu je ugašena pozorišna kuća.

Iz predhodno navedenog, kao logičan slijed, se nameće da prva od navedenih karika koja biva izložena jesu mediji koji bi trebali da artikulišu i afirmišu kreaciju jer je indirektno oslonjena o pozorište gdje su autori (bilo natpisa ili elektronskih emisija) interpletatori viđenog i najlakše gube odgovornost spram onih kojima se obraćaju. Ujedno, nesagledivo je veći broj onih kojima su natpisi i emisije namjenjeni a koji nisu bili u poziciji da pogledaju predstavu o kojoj je riječ ili pak nisu unutar skupine rijetkih koji su poznavaoci tako da mogu znalački izgraditi sud spram viđenog gdje bi neko ko bi pomenuti stav pokušao dovesti u pitanje morao da da odveč jake argumente. Obzirom da živimo na geografskim prostorima na kojima je intriga toponim nezamjećeno lako je akcentuaciju segmenata u predstavi izmjestiti u privatni život (da ne pišem intimu) aktera pojedinačno i degradirajući njegov personalitet indirektno baciti sjenu i na pozorište unutar kojeg je učesnik u bilo kom segmentu. Drugi, odveć učinkovit, način otklona od kulture u medijima (najčešće je – ako je ova odlika u pitanju – riječ o elektronskim medijima) jeste dodjeljivanje nepopularnih termina tako da su emisije te prirode izmještaju izvan gledanih termina što uveliko reducira ciljnu grupu gradeći tezu da za pozorište, kao suštinsku artističku kreaciju, nema adekvatnog interesovanja. U sklopu emisija se akterima u pozorišnoj igri postavljaju tendenciozna pitanja kojima se manipuliše i relativizira vrijednost predstave iako je određeni sudionik dao izuzetno visok doprinos gledanoj predstavi. Atakom na njegov personalitet i diskreditovanjem istog pokušava se oduzeti i dignitet predstave unutar koje je bio segment. Uz pomenuto odveč lako akcent izmještamo sa bitnog na nebitno i na taj način navodimo konzumente (čitaoce ili gledaoce) da misle o pozorištu ono što im se plasira. Njima je lako manipulisati i zloupotrijebiti ih.

Potom i unutar samog pozorišta, a usljed nedostatka materijalnih sredstava, pristupa se improvizacijama i alternativnim putevima koji neupitno narušavaju izvornost pozorišne igre i urušavaju kredibilitet aktera na sceni tako da ih uopšte nije teško argumentovano diskreditovati jer im zadatost nije dozvolila da publikumu donesu igru koju su želili i imali snage da iznesu.  Nedugo potom, naprosto, pozorište biva prepušteno retrogradnoj inerciji koja ga povlači ka scenskoj igri koja se, u konačnici, ne može zvati pozorišnom predstavom te beznadno biva izgubljeno pored nezasnovano isforsirane medijske hvale kreacija koju se vidjelo. Jednostavno, medijski potpomognuta, sujeta direktnog aktera omogućila je uz manje truda da se dođe do veće medijske pažnje koja sukladno devijantnim i neobjektivnim percepcijama implicira snažniju kreaciju što uopšte ne odgovara stvarnom stanju kada je u pitanju pozorišno postignuće.

Jedan od najlakših i najčešćih načina za postizanje orobljavanja pozorišta jeste instaliranje kritike po osnovu uvođenja neutralne kritičke misli koja kod mnogih relativizira vrijednost pozorišnog djela; ili segmentno ili u cjelosti. Taj tihi otklon od suštinskog daje za pravo neukima da lični stav o kvalitetu pozorištnog čina uvode u kontekst merituma za vrijednost. Krilatica već dobro znana da će „poeziju pisati svi“ prerasta da „pozorište će igrati svi“. (Lično se ne sjećam kada sam u nekim od medija došao u posjed analize pozorišnog djela, a samim time i igre koju su nam priredili glumci, te ni u jednom segmentu nisam mogao doći do prepoznavanja viđenog i iznesenog suda; kao da je bilo riječi o drugoj pozorišnoj predstavi s istim naslovom.)

Samozahtjevna publika i glumčeva svijest o njoj, kao takvoj, može od igre izvuči maksimum. U protivnom teatarska igra biva marginalizovana. Koncept zadovoljenja forme, bez sadržaja, kroz relativiziranje vrijednosnog sistema i akcentiranje nebitnog putem medija nahode do neodrživosti inovativne pozorišne igre dovodeći je u poziciju da najjači artistički iskaz biva naizust poznavanje dramskog teksta. Stoga je za održivost kreativne i nadahnjujuće pozorišne igre nužno paralelno razvijanje svih segmenata, a posebno medija radi njegove prirode, vidljivosti i edukativnog segmenta koji ima – ako je riječ o istinskim i analitičkim medijima – unutar prožetosti sa pozorišnom igrom i publikom. Orobljavanjem bilo kojeg navedenog segmenta unutar triangla (glumac, publika, mediji) dovodimo se u poziciju urušavanja vrjednosnog sistema i izgradnju nove „vrijednosti“ unutar koje svaki segment ponaosob treba da pojašnjava sopstvenu Kreaciju. Ali ne zaboravimo da je umjetničko djelo isključivo ono djelo (ili kreacija) koje na pitanja koja je potaklo dala i zadovoljavajuće odgovore. Na nama je samo da ga iznađemo. Ako znamo…